Sa zaštitarima na terenu, 2. dio (Telč, Žďár nad Sázavou, Prag)

Gradić Telč u južnoj Moravskoj utemeljen je u 13. stoljeću. Ima dvije znamenitosti: dvorac, podignut u razdoblju romanike i pregrađen u renesansi, te glavni trg obrubljen čipkom šarenih pročelja uskih dvokatnica. Kuće su izvorno bile podignute u gotičkom slogu, ali ih danas većina nosi barokna obilježja. Za panoramski pogled kliknite ovdje.

Telč, glavni gradski trg.

Obnovljena renesansna i barokna pročelja.

Na putu prema Pragu kratko smo se zaustavili u gradu Žďár nad Sázavou gdje smo posjetili hodočasničku crkvu Sv. Ivana Nepomuka. Crkva je podignuta između 1719. i 1722. godine prema projektu Jana Santinija Aichla (1677.-1723.), a njezin se stil može opisati kao spoj gotike i baroka. Građevina je prožeta dubokim simbolizmom. Sve je u znaku broja pet (toliko je, naime, bilo zvijezda u kruni koja se pojavila iznad mjesta na kojem se utopio sv. Ivan Nepomuk): crkva u tlocrtu ima oblik petokrake zvijezde, ima pet ulaza, pet oltarnih niša, pet anđela na glavnom oltaru...

Crkva Sv. Ivana Nepomuka: u vrijeme našeg posjeta sanirala se oplata na krovu.

Po dolasku u Prag najprije smo obišli Hradčane, četvrt u kojoj se nalazi praški dvorac i predsjednička rezidencija (Pražský hrad). Ime koje se najčešće spominjalo bilo je one Jože Plečnika. "Jože Plečnik (1872.-1957.) bio je jedan od najznačajnijih protagonista arhitekture 20. stoljeća. Bio je prvi post-modernist na početku modernističke ere i posljednji klasični arhitekt," stoji na stranici njegovog virtualnog muzeja. Studirao je arhitekturu u Beču u klasi Otta Wagnera. Od 1911. do 1921. godine živio je i predavao u Pragu. Prvi predsjednik Čehoslovačke, Tomaš Garrigue Masaryk, povjerio mu je rekonstrukciju Hradčana, a Plečnik je na tom projektu radio između 1920. i 1935. godine.

Predvorje predsjedničke palače, projekt J. Plečnika.

Uz pratnju vodiča obišli smo katedralu sv. Vida, čija je gradnja završena tek u prošlom stoljeću. Više o tome doznajte u kratkom ulomku iz HRT-ovog dokumentarca.

Praška katedrala, zapadno pročelje.

Unutrašnjost praške katedrale.

Osobito me se dojmio srebrni sarkofag sv. Ivana Nepomuka izrađen između 1733. i 1736. godine prema nacrtu J. F. Fischera von Erlacha (1693.-1742.). Nad sarkofagom lebde četiri anđela i pridržavaju baldahin koji je crkvi donirala Marija Terezija.

Grob sv. Ivana Nepomuka, detalj.

Imali smo priliku vidjeti ostatke starijih slojeva crkve te zaviriti u kraljevsku kriptu u kojoj se čuvaju sarkofazi čeških vladara. Neki od njih imaju 'svemirski' dizajn tridesetih godina prošlog stoljeća.

Ostaci bazilike iz 11. stoljeća (kripta sv. Kuzme i Damjana).

Kraljevska kripta.

Sa zaštitarima na terenu, 1. dio (Český Krumlov)

Marko Špikić, Zlatko Jurić i Franko Ćorić s Odsjeka za povijest umjetnosti zagrebačkog Filozofskog fakulteta organizirali su šestodnevni izlet po Češkoj i Njemačkoj za studente poslijediplomskog magistarskog studija. Pridružile smo im se moja kolegica s doktorskog studija Sandra Šustić i ja.

Izlet je uključivao obilazak nekoliko lokaliteta s UNESCO-ove Liste svjetske kulturne baštine te posjet gradovima porušenim i obnovljenim nakon Drugog svjetskog rata. Prvo nam je odredište bio gradić Český Krumlov na jugu Češke, čija je povijesna jezgra upisana na UNESCO-ovu Listu 1992. godine. Český Krumlov se smatra najočuvanijim srednjovjekovnim gradićem u srednjoj Europi.

Český Krumlov

Fotografija koja sjajno ilustrira povijesnu slojevitost starih gradskih središta.

Pažnju posjetitelja privlače bogato oslikana pročelja zgrada. (Slika Sveta Obitelj na pročelju jedne kuće.)

Oštećenja retuširana tehnikom tratteggio.

Zbunjujuća prezentacija: je li slika ispod ili iznad geometrijskog ukrasa na pročelju?

Dvorac oko kojega je izgrađen Český Krumlov drugi je po veličini u Češkoj. (Ispred njega je Praški dvorac - Pražský hrad - u četvrti Hradčani, koji je u Guinnessovu knjiga rekorda upisan kao najveći dvorac na svijetu.) Podignut je u 13. stoljeću na stjenovitoj uzvisini iznad Vltave. Proširen je u 14. stoljeću, u 16. preobilikovan u renesansnom stilu, a u baroknom i rokoko razdoblju doživljava nove preinake. Osobito su me se dojmila oslikana dvorišta Gornjega dvorca (Horní Hrad). Zidni oslici u tzv. trećem i četvrtom dvorištu bili su prežbukani, najvjerojatnije u baroku. Između 1910. i 1913. godine očistio ih je i obnovio Teofil Melicher, restauratori slikar iz Beča. Između 1971. i 1975. godine obnavljaju se zidne slike u četvrtom dvorištu, a od 1976. do 1979. oslici u trećem dvorištu. Posljednji zahvat izveden je 1997. i 1998. godine. Treba spomenuti da je projekt obnove južne fasade Gornjega dvorca 2008. godine dobio nagradu Europa Nostra. (Više o obnovi Dvorca pročitajte ovdje.)

Četvrto dvorište Gornjega dvorca sa zidnim oslicima iz 1580-ih.

Detalj zidnog oslika: uočavaju se zakrpe i retuši.

Treće dvorište Gornjega dvorca oslikano je 1570-ih.

Čarolija za kraj: Aja Sofija

"Prva crkva na tom mjestu, koju je započeo Konstantin, bila je dovršena 360. godine, ali je bila razorena, uz mnoge druge spomenike, u vrijeme pobune 532. godine, kad je Justinijan umalo izgubio prijestolje. No on ju je odmah dao ponovo izgraditi. Aja Sofija, završena za samo pet godina, postigla je toliku slavu da su zapamćena i imena arhitekata: to su Antemije iz Trala, stručnjak za geometriju, teoriju statike i kinetike, te Izidor iz Mileta, fizičar koji je pisao o tehnikama presvođivanja." [1]

Aja Sofija ili Crkva Svete mudrosti danas je muzej.

Crkva je nakon pobjede Turaka 1453. godine pretvorena u džamiju. Muslimani nisu uništavali mozaike koje su u njoj zatekli, već su ih djelomično prežbukali i preslikali. Dio mozaika otučen je u doba ikonoklazma, dio ih je stradao u križarskim pustošenjima 1204. godine, a dio ih je nestao u velikom potresu 1894. godine.

Sonde otkrivaju mozaike ispod sloja žbuke.

Uklanjanje žbuke izrazito je složen zahvat. Ukoliko su mozaici jako oštećeni, žbuka se neće uklanjati: nema smisla prezentirati golu plohu zida.

Jedan od - meni - najljepših mozaika: Deisis, oko 1261. godine

Najčuvenija restauracija Aje Sofije datira između 1847. i 1849. godine. Tada su učvršćeni kupola i lukovi, ojačani stupovi, popravljene dekoracije, u unutrašnjosti postavljeni okrugli medaljoni s kaligrafski ispisanim imenima proroka, a visine četiriju minareta uz građevinu izjednačene. Radove je izvodilo osamsto radnika, a nadgledali su ih švicarski arhitekti Gaspare i Giuseppe Fossati. Braća Fossati prvi su otkrili mozaičke ukrase ispod žbuke i neke od njih restaurirali.

Godine 1935. Aja Sofija je pretvorena u muzej. Tih godina restauratori počinju uklanjati žbuku i otkrivati mozaike na gornjoj galeriji. Od 1993. godine izvode se opsežni konzervatorsko-restauratorski radovi. U vrijeme moga posjeta u muzeju je bila podignuta visoka skela radi restauracije jednog "medaljona".

U tijeku je restauracija medaljona s imenima proroka.

Nedavno je, pak, restauriran serafin na jednom od pandantiva. Najprije je uklonjena metalna maska, dodana u vrijeme kada je Aja Sofija bila džamija, a nakon toga debeli sloj žbuke. Ovakvi zahvati uvijek predstavljaju etičku dilemu, jer prezentiranje jednog sloja zahtijeva uništavanje drugog.

Serafin naslikan u 19. stoljeću prilikom restauracije koju su vodila braća Fossati.

Nedavno restaurirani mozaik s prikazom serafina.

I Vikinzi su šarali po spomenicima. (Rukohvat ograde na galeriji.)

[1] H. W. Janson; Anthony F. Janson, Povijest umjetnosti - dopunjeno izdanje, 2005., str. 252

Između doma i srca

Drugog dana kongresa pažnju mi je privuklo predavanje Abdelrazeka Elnaggara (Arheološki muzej, Kairo) o laserskom čišćenju arheološkog stakla. Stephen Koob (Muzej stakla Corning) komentirao je kako uklanjanje produkata korozije i naslaga od ukopa (eng. burial encrustation) sa staklenih predmeta nije etički ispravno, jer su ti slojevi dio predmeta.

Usporedba mehaničkog i laserskog čišćenja stakla. Za analizu sastava naslaga i optimizaciju parametara laserskog čišćenja korištene su sofisticirane instrumentne tehnike.

Ulomak antičke posude prije i poslije čišćenja laserom.

Michael Maggen (Izraelski muzej, Jeruzalem) govorio je o restauraciji dragocjene lepeze koja je, sa cijelom zbirkom satova, 1983. godine otuđena iz Muzeja islamske umjetnosti Mayer u Jeruzalemu. (U dršku lepeze, naime, ugrađen je satni mehanizam.) Ukradena lepeza pronađena je 2008. godine. Teško oštećena, podvrgnuta je složenom restauratorskom zahvatu. Maggen je publiku nasmijao kratkim videom o tajnom jeziku lepeza.

Treći dan konferencije bio je rezerviran za obilazak Istanbula (o tome u sljedećem postu). Narednoga dana najviše me zainteresirala serija predavanja o reprezentativnim primaćim sobama iz Damaska. Tzv. 'otomanske sobe' datiraju od 16. do 19. stoljeća, a danas ih nalazimo u zbirkama Muzeja islamske umjetnosti u Maleziji, Muzeja Metropolitan u New Yorku, Muzeja islamske umjetnosti u Berlinu, Etnografskog muzeja u Dresdenu i drugdje. Neke se nalaze u privatnom vlasništvu. Restauratorica Anke Scharrahs radila je na njemačkim primjericima, ali i na sačuvanim sobama u Damasku. Zastrašujuće zvuči podatak da je u 600 kuća iz ovog razdoblja sačuvano svega 60 ovakvih soba, a njih 80 % preslikano je i/ili lakirano uljno-smolnim lakom. Na stranicama aukcijske kuće Christie's pronašla sam "oglas" za jednu sobu iz 19. stoljeća; prodana je za nešto više od 360 tisuća britanskih funti.

Stručnjaci iz Muzeja Metropolitan u New Yorku rekonstruirali su izvornu tehniku ukrašavanja i oslikavanja tzv. otomanskih soba. Debeli sloj požutjelog laka i naslage nečistoće prikrivaju izvornu ljepotu dekorativnih ploča.

Rekonstrukcija tzv. adjami tehnike.

Konzervacija i restauracija otomanske sobe u Muzeju Metropolitan. Renovirana galerija otvorit će se u jesen 2011. godine.

Posljednjeg dana konferencije pratila sam dva zanimljiva predavanja na temu očuvanja arheoloških lokaliteta. Trevor Proudfoot govorio je o žbukanju gornjih ploha zidova radi sprječavanja propadanja. Thomas Roby (The Getty Conservation Institute) predstavio je rezultate kampanje zatrpavanja mozaika u Tunisu. Posljednjih je desetljeća tendencija da se mozaici prenose u muzeje samo kada im prijeti opasnost od oštećivanja ili krađe. One koji se čuvaju in situ treba zaštititi od propadanja. Kada njihovo sustavno održavanje nije moguće, treba razmotriti mogućnosti trajn(ij)e zaštite, a zatrpavanje, odnosno prekrivanje šljunkom, nameće se kao najjeftinije rješenje. (Ovakve bi projekte i kod nas trebalo pokrenuti; sjećam se posjeta lokalitetu Bribirska glavica prije nekoliko godina i podnim mozaicima koji su zarasli u korov.) Gettyjev institut za restauriranje vodi još jedan značajan projekt vezan uz mozaike, MOSAIKON.

Fotografija iz 1970-ih pokazuje stanje mozaika nakon arheoloških istraživanja. Na fotografiji desno vidi se što su ostavila desetljeća zanemarivanja i neodržavanja lokaliteta u Tunisu.

Konferenciju je zaključila Mügge Akkar Ercan predavanjem o stvaranju održivih zajednica u povijesnim četvrtima Istanbula. Njeno se izlaganje nadovezalo na temu okruglog stola "Između doma i povijesti" / "Between Home and History" održanog u utorak navečer u predivnom Muzeju Sakıp Sabancı. Jerry Podany, ravnatelj IIC-a, otvorio je raspravu jednim citatom (nisam uspjela 'uloviti' ime autora): "Povijesnu i kulturnu baštinu gradova čine ne samo povijesni elementi i povijesna urbana tkiva, primjerice svjedoci prošlih civilizacija i izvorni ostatci, već i povijest svih zajednica koje su u toj zemlji stvorile dom. Ova povijesna mjesta izvori su i resursi pa trebamo pronaći ravnotežu između revitalizacije gradova, povijesnog očuvanja i društvenih, kulturnih, ekoloških i zdravstvenih potreba zajednice." Okupljeni stručnjaci razgovarali su o važnosti očuvanja društva i nematerijalne baštine, ne samo građevina. Postavlja se pitanje: za koga čuvamo? Identificiraju li se ljudi s baštinom, prepoznaju li je uopće kao svoju?

Osobito dirljiva bila je projekcija intervjua s proslavljenim piscem i Nobelovcem Orhanom Pamukom naslovljena "Između doma i srca". Pamuk je govorio o Istanbulu svoje mladosti i Istanbulu kakav je danas: bogat, raznobojan, mamac za turiste. Govorio je o katalogu zvukova koji svaki grad posjeduje, o tome kako predmeti imaju moć podsjećanja (o čemu je pisao i Proust), o našem nagonu za (o)čuvanjem. Moderator okruglog stola, Neil Asher Silberman (ICOMOS; Sveučilište Massachusetts), sažeo je ove dvojbe u jedno pitanje: "Je li dom mjesto, društvena struktura ili osjećaj pripadanja?"

Panelisti okruglog stola "Between Home and History"

Napomena: U postu su korištene obrađene fotografije slajdova iz Powerpoint prezentacija.

Dijalozi za novo stoljeće i arheološki muzej pod morem

Istanbulski kongres otvorio je predsjednik Međunarodnog instituta za restauriranje Jerry Podany. U uvodnom je govoru spomenuo projekt Dialogues for the new century, seriju događanja i rasprava na temu restauracije u vremenu globalnih promjena: klimatske krize, osiromašenja prirodnih resursa, financijske krize, ubrzanog rasta stanovništva... U sklopu ovoga projekta od 2008. godine održano je nekoliko okruglih stolova: "Climate Change and Museum Collections" (utjecaj klimatskih promjena na kulturnu baštinu, poglavito muzejske zbirke), "Before the Unthinkable Happens Again" (zaštita kulturne baštine od potresa), "Conservation in Crisis: Communicating the Value of What We Do" (položaj restauracije u financijski izazovnim vremenima) te "The Plus / Minus Dilemma" (muzejska mikroklima). Druga značajna inicijativa IIC-a je projekt Lingua, posvećen prevođenju materijala s engleskog na jezike zemalja iz kojih dolaze članovi. Treba reći da su se članovi hrvatske sekcije među prvima uključili u ovaj projekt i već rade na prevođenju transkripata okruglih stolova. Volonteri su uvijek dobrodošli!

Domaćin okrugloga stola "Before the Unthinkable Happens Again" bio je, prigodno, grad Tokio. Ova karta prikazuje seizmičku aktivnost u svijetu; vidljivo je da ona predstavlja značajnu prijetnju kulturnoj baštini (izvor: USGS).

Projekt Lingua jedna je od novijih inicijativa Međunarodnog instituta za restauriranje.

Godine 1958. IIC je ustanovio Forbes Prize Lecture, u čast Edwarda Walda Forbesa (1873.-1969.), ravnatelja harvardskog Muzeja Fogg. Ovogodišnji je laureat profesor emeritus David Lowenthal, autor brojnih članaka i knjiga s područja odnosa povijesti i kulturne baštine. Osobito su značajne njegove knjige The Past is a Foreign Country i The Heritage Crusade and the Spoils of History.

Jedno od najzanimljivijih predavanja prvoga dana konferencije bilo je ono o in situ očuvanju olupine broda iz 5. stoljeća u Crnom Moru, na lokalitetu zvanom Sinop D. Olupina leži u anoksičnoj vodi na 325 metara dubine, daleko od štetnog utjecaja svjetla, olujnih struja i djelovanja valova. U ovako surovim uvjetima opstaju samo jednostanične anaerobne bakterije, što jamči očuvanje organskog materijala. Nakon snimanja lokaliteta pristupilo se djelomičnom iskopavanju, za što je korištena inspekcijska robot ronilica. Pionirski je to pothvat u istraživanju podvodnih lokaliteta na velikim dubinama; stručni je tim okupio arheologe, restauratore i inženjere. (Istraživačke ekspedicije možete pratiti u živo na web stranici Nautilus Live.) Cilj projekta je in situ očuvanje i prezentacija lokaliteta Sinop D. Predlaže se postavljanje podvodnih kamera koje bi sliku olupine projicirale u muzej na kopnu, ili više muzeja diljem svijeta. Hidroarheološki lokalitet tako bi postao jedan od prvih podvodnih muzeja.

Predavanje "In situ preservation of a deep-sea wreck site: Sinop D in the Black Sea".

Mehanička ruka inspekcijske robot ronilice kistom uklanja naslage s drvenog jarbola potopljenog trgovačkog broda iz 5. stoljeća. UNESCO-ova konvencija o zaštiti podvodne kulturne baštine predviđa (o)čuvanje svih nalaza in situ.

IIC te vodi u Istanbul

Dodjelom nagrade Keck za promociju restauratorske struke i proglašenjem domaćina idućeg susreta, prošloga je petka u Istanbulu završen 23. Kongres Međunarodnog instituta za restauriranje, posvećen restauraciji pokretne i nepokretne baštine istočnog Mediterana. Keck je otišao u ruke Wallraf-Richartz muzeja i Instituta za konzervatorske znanosti iz Kölna za projekt "Painting Techniques in Impressionism and Postimpressionism". Nagradu je preuzeo "naš" Hans Portsteffen, sudionik projekta International Conservation Workshop Lopud. Idući kongres IIC-a održat će se u Beču.

Dodjela nagrade Keck. Popis dosadašnjih dobitnika nagrade pogledajte ovdje.

Uz četrdesetak predavanja, u Istanbulu je održana velika izložba postera. Ove su godine studenti - članovi IIC-a prvi put prezentirali svoje radove uz one starijih kolega; uskoro ćete ih moći pogledati na web stranici IIC-a. Nagrada za najbolji studentski poster pripala je Caroline Roberts (Winterthur - University of Delaware), koja je obradila temu dokumentacije, analize i restauracije bitumenskog modela broda iz Ura. Najboljim 'profesionalnim' posterom proglašen je onaj Solmaz Yadollahi, naslovljen "Rehabilitation of the Damir Gapisi historic caravan route in Tabriz, Iran".

Izložba postera. (Studentica Caroline Roberts ispred prvonagrađenog 'profesionalnog' postera.)

U izložbenom prostoru organiziran je sajam na kojem su svoje proizvode predstavili proizvođači restauratorske opreme, ali i izdavačke kuće. Knjige izložene na štandu Gettyjevog instituta za restauriranje mogle su se kupiti u pola cijene, ili naručiti iz SAD-a uz 20 % popusta. (Veliki broj Gettyjevih publikacija može se besplatno preuzeti ovdje.) Izdavačka kuća Archetype također je snizila cijene svojih publikacija pa je moja kućna biblioteka sada bogatija za nekoliko naslova: Art Conservation and Authenticities: Material, Concept, Context, Plastics: Looking at the Future, Learning from the Past, Analysis of Modern Paints te Mortality Immortality? The Legacy of 20th-Century Art.

Od novijih izdanja Gettyja treba izdvojiti knjigu Issues in the Conservation of Photographs, koju su uredile Debra Hess Norris i Jennifer Jae Gutierrez.

Istanbulski kongres bio je prilika za druženje, razmjenu znanja, ideja i iskustava. U narednim ću postovima dati pregled najzanimljivijih predavanja te sažetak okruglog stola "Between home and history: managing the interface between preservation and development of historic places".

Druženje s kolegama iz Sjedinjenih Država (s lijeva na desno): Amber Kerr Allison, Caroline Roberts, Lauren Fair, Anna Serotta, Tara Hornung i Sagita Mirjam Sunara.

ICWL 2010

Crkva Gospe od Šunja podignuta je krajem 15. stoljeća, o čemu svjedoči natpis na istočnom pročelju. Dvije kapele dodane su kasnije; sjeverna je podignuta 1527. godine, a južna iza 1632. U južnoj kapeli nalazi se drveni polikromirani i pozlaćeni oltar Navještenja, a u sjevernoj oltar Svetog Križa. Konzervacija i restauracija ovih dvaju oltara zajednički je projekt četiriju sveučilišta iz Njemačke, Belgije i Hrvatske, a odvija se u sklopu radionice International Conservation Workshop Lopud (ICWL). Radionica se održava svake godine, traje dva tjedna i okuplja između 20 i 30 sudionika.

Zahvat na oltaru Navještenja započeo je 2002. godine, a završen je ovoga ljeta, ponajviše zahvaljujući profesoru Hansu Portsteffenu iz Kölna koji je posljednjih šest mjeseci proveo na Lopudu restaurirajući veliku oltarnu sliku. Usporedo s radovima na oltaru Navještenja, prije nekoliko godina otpočela je konzervacija i restauracija teško oštećenog oltara Svetog Križa. Drvo je bilo crvotočno, oslik i pozlata odvajali su se od podloge i ispadali, oslikane daske koje uokviruju središnju nišu potpuno su se iskrivile.

Oltar Svetog Križa pod skelom. U prednjem planu su demontirane daske koje uokviruju središnju nišu oltara, oslikane simbolima Kristove muke.

Oltar krasi lijepa skulptura raspetoga Krista, neobična po načinu izrade. (Prije nekoliko tjedana u časopisu Dubrovnik objavljen je članak "Skulptura raspetoga Krista iz lopudske Crkve Gospe od Šunja : Proučavanje unutarnje građe uz pomoć CT uređaja. Identifikacija materijala", a autori su nastavnici Odsjeka za konzervaciju-restauraciju splitske Akademije i Prirodoslovno-matematičkog fakulteta: F. Mihanović, N. Bezić, V. Dunkić, E. Vuko i J. Matijević.) Skulpturu je prije više godina, na molbu tadašnjega župnika, preslikao neki dobronamjerni turist, usput učvrstivši spojeve ruku s tijelom. Restauracija koja je u tijeku 'zabavljena' je uklanjanjem tragova ove intervencije. Preslik se sa skulpture uklanja milimetar po milimetar, pazeći da se ne ošteti izvorni slikani sloj.

Nastavnica Marianne Decroly sa studentima dogovara strategiju uklanjanja preslika sa skulpture raspetoga Krista.

Sa spojeva ruku s tijelom trebalo je ukloniti stare zakite.

Skulptura u fazi uklanjanja preslika.

Učvršićvanje nestabilne polikromije na oltaru Svetoga Križa restauratorima je predstavljalo osobit izazov. Sada je u tijeku retuš oštećenih površina. Za razliku od glavnoga oltara crkve sv. Nikole u Lopudu, ovdje se slijedi princip minimalne intervencije: ne rekonstruira se preparacija unutar oštećenja, nema nadomještanja boje i pozlate. Umjesto toga, bjeličasti tragovi preparacije na oštećenim površinama toniranjem se izjednačavaju s bojom drva. Koriste se boje koje se mogu ukloniti bez oštećivanja izvornog slikanog sloja. Cilj nije prikriti oštećenja slikanoga sloja, već ih učiniti manje vidljivima.

Studentica Aida Grga (UMAS) retušira gornji dio lijevog polu-stupa. U ovogodišnjoj radionici sudjelovale su tri studentice specijalističkog usmjerenja konzervacija-restauracija štafelajnih slika i polikromiranog drva Odsjeka za konzervaciju-restauraciju iz Splita: Aida Grga, Ana Dukić i Kristina Krivec.

Kristina Krivec retušira donji dio lijevog polu-stupa. Cilj je zahvata učiniti oštećenja slikanog sloja manje uočljivima.

Zbog nestabilnih mikroklimatskih uvjeta u crkvi, daske koje uokviruju središnju nišu oltara jako su se iskrivile. Kako je drvo "radilo", slabila je veza između slikanog sloja i podloge te se oslik odvajao i ispadao. Za ova je oštećenja dijelom odgovoran okrugli prozorčić u zidu iza oltara, kroz kojega u zimskom periodu u kapelu ulazi vlažan zrak. Jedna grupa studenata izradila je specijalnu pod-konstrukciju za dvije bočne oslikane daske. Ovi 'okviri' trebaju osigurati njihovu lakšu montažu i demontažu te spriječiti daljnje krivljenje drvenog nositelja.

Izrada podkonstrukcije za bočne daske središnje niše oltara Svetog Križa.

Prije zahvata na poleđini dasaka, učvršćuje se nestabilna polikromija.

Specijalni okviri omogućuju laku montažu i demontažu oslikanih dasaka te sprječavaju njihovo krivljenje.

Na kraju ovogodišnje radionice uslijedilo je tradicionalno fotografiranje sudionika pred crkvom i susret sa članovima Društva za zaštitu spomeničke baštine i prirode Lopuda.

U pauzi između uređivanja dokumentacije i nadgledanja retuša, 'složila' sam ovaj kratki video koji prikazuje što se radilo tijekom drugog tjedna ICWL-a.