Čarolija za kraj: Aja Sofija

"Prva crkva na tom mjestu, koju je započeo Konstantin, bila je dovršena 360. godine, ali je bila razorena, uz mnoge druge spomenike, u vrijeme pobune 532. godine, kad je Justinijan umalo izgubio prijestolje. No on ju je odmah dao ponovo izgraditi. Aja Sofija, završena za samo pet godina, postigla je toliku slavu da su zapamćena i imena arhitekata: to su Antemije iz Trala, stručnjak za geometriju, teoriju statike i kinetike, te Izidor iz Mileta, fizičar koji je pisao o tehnikama presvođivanja." [1]

Aja Sofija ili Crkva Svete mudrosti danas je muzej.

Crkva je nakon pobjede Turaka 1453. godine pretvorena u džamiju. Muslimani nisu uništavali mozaike koje su u njoj zatekli, već su ih djelomično prežbukali i preslikali. Dio mozaika otučen je u doba ikonoklazma, dio ih je stradao u križarskim pustošenjima 1204. godine, a dio ih je nestao u velikom potresu 1894. godine.

Sonde otkrivaju mozaike ispod sloja žbuke.

Uklanjanje žbuke izrazito je složen zahvat. Ukoliko su mozaici jako oštećeni, žbuka se neće uklanjati: nema smisla prezentirati golu plohu zida.

Jedan od - meni - najljepših mozaika: Deisis, oko 1261. godine

Najčuvenija restauracija Aje Sofije datira između 1847. i 1849. godine. Tada su učvršćeni kupola i lukovi, ojačani stupovi, popravljene dekoracije, u unutrašnjosti postavljeni okrugli medaljoni s kaligrafski ispisanim imenima proroka, a visine četiriju minareta uz građevinu izjednačene. Radove je izvodilo osamsto radnika, a nadgledali su ih švicarski arhitekti Gaspare i Giuseppe Fossati. Braća Fossati prvi su otkrili mozaičke ukrase ispod žbuke i neke od njih restaurirali.

Godine 1935. Aja Sofija je pretvorena u muzej. Tih godina restauratori počinju uklanjati žbuku i otkrivati mozaike na gornjoj galeriji. Od 1993. godine izvode se opsežni konzervatorsko-restauratorski radovi. U vrijeme moga posjeta u muzeju je bila podignuta visoka skela radi restauracije jednog "medaljona".

U tijeku je restauracija medaljona s imenima proroka.

Nedavno je, pak, restauriran serafin na jednom od pandantiva. Najprije je uklonjena metalna maska, dodana u vrijeme kada je Aja Sofija bila džamija, a nakon toga debeli sloj žbuke. Ovakvi zahvati uvijek predstavljaju etičku dilemu, jer prezentiranje jednog sloja zahtijeva uništavanje drugog.

Serafin naslikan u 19. stoljeću prilikom restauracije koju su vodila braća Fossati.

Nedavno restaurirani mozaik s prikazom serafina.

I Vikinzi su šarali po spomenicima. (Rukohvat ograde na galeriji.)

[1] H. W. Janson; Anthony F. Janson, Povijest umjetnosti - dopunjeno izdanje, 2005., str. 252

Između doma i srca

Drugog dana kongresa pažnju mi je privuklo predavanje Abdelrazeka Elnaggara (Arheološki muzej, Kairo) o laserskom čišćenju arheološkog stakla. Stephen Koob (Muzej stakla Corning) komentirao je kako uklanjanje produkata korozije i naslaga od ukopa (eng. burial encrustation) sa staklenih predmeta nije etički ispravno, jer su ti slojevi dio predmeta.

Usporedba mehaničkog i laserskog čišćenja stakla. Za analizu sastava naslaga i optimizaciju parametara laserskog čišćenja korištene su sofisticirane instrumentne tehnike.

Ulomak antičke posude prije i poslije čišćenja laserom.

Michael Maggen (Izraelski muzej, Jeruzalem) govorio je o restauraciji dragocjene lepeze koja je, sa cijelom zbirkom satova, 1983. godine otuđena iz Muzeja islamske umjetnosti Mayer u Jeruzalemu. (U dršku lepeze, naime, ugrađen je satni mehanizam.) Ukradena lepeza pronađena je 2008. godine. Teško oštećena, podvrgnuta je složenom restauratorskom zahvatu. Maggen je publiku nasmijao kratkim videom o tajnom jeziku lepeza.

Treći dan konferencije bio je rezerviran za obilazak Istanbula (o tome u sljedećem postu). Narednoga dana najviše me zainteresirala serija predavanja o reprezentativnim primaćim sobama iz Damaska. Tzv. 'otomanske sobe' datiraju od 16. do 19. stoljeća, a danas ih nalazimo u zbirkama Muzeja islamske umjetnosti u Maleziji, Muzeja Metropolitan u New Yorku, Muzeja islamske umjetnosti u Berlinu, Etnografskog muzeja u Dresdenu i drugdje. Neke se nalaze u privatnom vlasništvu. Restauratorica Anke Scharrahs radila je na njemačkim primjericima, ali i na sačuvanim sobama u Damasku. Zastrašujuće zvuči podatak da je u 600 kuća iz ovog razdoblja sačuvano svega 60 ovakvih soba, a njih 80 % preslikano je i/ili lakirano uljno-smolnim lakom. Na stranicama aukcijske kuće Christie's pronašla sam "oglas" za jednu sobu iz 19. stoljeća; prodana je za nešto više od 360 tisuća britanskih funti.

Stručnjaci iz Muzeja Metropolitan u New Yorku rekonstruirali su izvornu tehniku ukrašavanja i oslikavanja tzv. otomanskih soba. Debeli sloj požutjelog laka i naslage nečistoće prikrivaju izvornu ljepotu dekorativnih ploča.

Rekonstrukcija tzv. adjami tehnike.

Konzervacija i restauracija otomanske sobe u Muzeju Metropolitan. Renovirana galerija otvorit će se u jesen 2011. godine.

Posljednjeg dana konferencije pratila sam dva zanimljiva predavanja na temu očuvanja arheoloških lokaliteta. Trevor Proudfoot govorio je o žbukanju gornjih ploha zidova radi sprječavanja propadanja. Thomas Roby (The Getty Conservation Institute) predstavio je rezultate kampanje zatrpavanja mozaika u Tunisu. Posljednjih je desetljeća tendencija da se mozaici prenose u muzeje samo kada im prijeti opasnost od oštećivanja ili krađe. One koji se čuvaju in situ treba zaštititi od propadanja. Kada njihovo sustavno održavanje nije moguće, treba razmotriti mogućnosti trajn(ij)e zaštite, a zatrpavanje, odnosno prekrivanje šljunkom, nameće se kao najjeftinije rješenje. (Ovakve bi projekte i kod nas trebalo pokrenuti; sjećam se posjeta lokalitetu Bribirska glavica prije nekoliko godina i podnim mozaicima koji su zarasli u korov.) Gettyjev institut za restauriranje vodi još jedan značajan projekt vezan uz mozaike, MOSAIKON.

Fotografija iz 1970-ih pokazuje stanje mozaika nakon arheoloških istraživanja. Na fotografiji desno vidi se što su ostavila desetljeća zanemarivanja i neodržavanja lokaliteta u Tunisu.

Konferenciju je zaključila Mügge Akkar Ercan predavanjem o stvaranju održivih zajednica u povijesnim četvrtima Istanbula. Njeno se izlaganje nadovezalo na temu okruglog stola "Između doma i povijesti" / "Between Home and History" održanog u utorak navečer u predivnom Muzeju Sakıp Sabancı. Jerry Podany, ravnatelj IIC-a, otvorio je raspravu jednim citatom (nisam uspjela 'uloviti' ime autora): "Povijesnu i kulturnu baštinu gradova čine ne samo povijesni elementi i povijesna urbana tkiva, primjerice svjedoci prošlih civilizacija i izvorni ostatci, već i povijest svih zajednica koje su u toj zemlji stvorile dom. Ova povijesna mjesta izvori su i resursi pa trebamo pronaći ravnotežu između revitalizacije gradova, povijesnog očuvanja i društvenih, kulturnih, ekoloških i zdravstvenih potreba zajednice." Okupljeni stručnjaci razgovarali su o važnosti očuvanja društva i nematerijalne baštine, ne samo građevina. Postavlja se pitanje: za koga čuvamo? Identificiraju li se ljudi s baštinom, prepoznaju li je uopće kao svoju?

Osobito dirljiva bila je projekcija intervjua s proslavljenim piscem i Nobelovcem Orhanom Pamukom naslovljena "Između doma i srca". Pamuk je govorio o Istanbulu svoje mladosti i Istanbulu kakav je danas: bogat, raznobojan, mamac za turiste. Govorio je o katalogu zvukova koji svaki grad posjeduje, o tome kako predmeti imaju moć podsjećanja (o čemu je pisao i Proust), o našem nagonu za (o)čuvanjem. Moderator okruglog stola, Neil Asher Silberman (ICOMOS; Sveučilište Massachusetts), sažeo je ove dvojbe u jedno pitanje: "Je li dom mjesto, društvena struktura ili osjećaj pripadanja?"

Panelisti okruglog stola "Between Home and History"

Napomena: U postu su korištene obrađene fotografije slajdova iz Powerpoint prezentacija.

Dijalozi za novo stoljeće i arheološki muzej pod morem

Istanbulski kongres otvorio je predsjednik Međunarodnog instituta za restauriranje Jerry Podany. U uvodnom je govoru spomenuo projekt Dialogues for the new century, seriju događanja i rasprava na temu restauracije u vremenu globalnih promjena: klimatske krize, osiromašenja prirodnih resursa, financijske krize, ubrzanog rasta stanovništva... U sklopu ovoga projekta od 2008. godine održano je nekoliko okruglih stolova: "Climate Change and Museum Collections" (utjecaj klimatskih promjena na kulturnu baštinu, poglavito muzejske zbirke), "Before the Unthinkable Happens Again" (zaštita kulturne baštine od potresa), "Conservation in Crisis: Communicating the Value of What We Do" (položaj restauracije u financijski izazovnim vremenima) te "The Plus / Minus Dilemma" (muzejska mikroklima). Druga značajna inicijativa IIC-a je projekt Lingua, posvećen prevođenju materijala s engleskog na jezike zemalja iz kojih dolaze članovi. Treba reći da su se članovi hrvatske sekcije među prvima uključili u ovaj projekt i već rade na prevođenju transkripata okruglih stolova. Volonteri su uvijek dobrodošli!

Domaćin okrugloga stola "Before the Unthinkable Happens Again" bio je, prigodno, grad Tokio. Ova karta prikazuje seizmičku aktivnost u svijetu; vidljivo je da ona predstavlja značajnu prijetnju kulturnoj baštini (izvor: USGS).

Projekt Lingua jedna je od novijih inicijativa Međunarodnog instituta za restauriranje.

Godine 1958. IIC je ustanovio Forbes Prize Lecture, u čast Edwarda Walda Forbesa (1873.-1969.), ravnatelja harvardskog Muzeja Fogg. Ovogodišnji je laureat profesor emeritus David Lowenthal, autor brojnih članaka i knjiga s područja odnosa povijesti i kulturne baštine. Osobito su značajne njegove knjige The Past is a Foreign Country i The Heritage Crusade and the Spoils of History.

Jedno od najzanimljivijih predavanja prvoga dana konferencije bilo je ono o in situ očuvanju olupine broda iz 5. stoljeća u Crnom Moru, na lokalitetu zvanom Sinop D. Olupina leži u anoksičnoj vodi na 325 metara dubine, daleko od štetnog utjecaja svjetla, olujnih struja i djelovanja valova. U ovako surovim uvjetima opstaju samo jednostanične anaerobne bakterije, što jamči očuvanje organskog materijala. Nakon snimanja lokaliteta pristupilo se djelomičnom iskopavanju, za što je korištena inspekcijska robot ronilica. Pionirski je to pothvat u istraživanju podvodnih lokaliteta na velikim dubinama; stručni je tim okupio arheologe, restauratore i inženjere. (Istraživačke ekspedicije možete pratiti u živo na web stranici Nautilus Live.) Cilj projekta je in situ očuvanje i prezentacija lokaliteta Sinop D. Predlaže se postavljanje podvodnih kamera koje bi sliku olupine projicirale u muzej na kopnu, ili više muzeja diljem svijeta. Hidroarheološki lokalitet tako bi postao jedan od prvih podvodnih muzeja.

Predavanje "In situ preservation of a deep-sea wreck site: Sinop D in the Black Sea".

Mehanička ruka inspekcijske robot ronilice kistom uklanja naslage s drvenog jarbola potopljenog trgovačkog broda iz 5. stoljeća. UNESCO-ova konvencija o zaštiti podvodne kulturne baštine predviđa (o)čuvanje svih nalaza in situ.

IIC te vodi u Istanbul

Dodjelom nagrade Keck za promociju restauratorske struke i proglašenjem domaćina idućeg susreta, prošloga je petka u Istanbulu završen 23. Kongres Međunarodnog instituta za restauriranje, posvećen restauraciji pokretne i nepokretne baštine istočnog Mediterana. Keck je otišao u ruke Wallraf-Richartz muzeja i Instituta za konzervatorske znanosti iz Kölna za projekt "Painting Techniques in Impressionism and Postimpressionism". Nagradu je preuzeo "naš" Hans Portsteffen, sudionik projekta International Conservation Workshop Lopud. Idući kongres IIC-a održat će se u Beču.

Dodjela nagrade Keck. Popis dosadašnjih dobitnika nagrade pogledajte ovdje.

Uz četrdesetak predavanja, u Istanbulu je održana velika izložba postera. Ove su godine studenti - članovi IIC-a prvi put prezentirali svoje radove uz one starijih kolega; uskoro ćete ih moći pogledati na web stranici IIC-a. Nagrada za najbolji studentski poster pripala je Caroline Roberts (Winterthur - University of Delaware), koja je obradila temu dokumentacije, analize i restauracije bitumenskog modela broda iz Ura. Najboljim 'profesionalnim' posterom proglašen je onaj Solmaz Yadollahi, naslovljen "Rehabilitation of the Damir Gapisi historic caravan route in Tabriz, Iran".

Izložba postera. (Studentica Caroline Roberts ispred prvonagrađenog 'profesionalnog' postera.)

U izložbenom prostoru organiziran je sajam na kojem su svoje proizvode predstavili proizvođači restauratorske opreme, ali i izdavačke kuće. Knjige izložene na štandu Gettyjevog instituta za restauriranje mogle su se kupiti u pola cijene, ili naručiti iz SAD-a uz 20 % popusta. (Veliki broj Gettyjevih publikacija može se besplatno preuzeti ovdje.) Izdavačka kuća Archetype također je snizila cijene svojih publikacija pa je moja kućna biblioteka sada bogatija za nekoliko naslova: Art Conservation and Authenticities: Material, Concept, Context, Plastics: Looking at the Future, Learning from the Past, Analysis of Modern Paints te Mortality Immortality? The Legacy of 20th-Century Art.

Od novijih izdanja Gettyja treba izdvojiti knjigu Issues in the Conservation of Photographs, koju su uredile Debra Hess Norris i Jennifer Jae Gutierrez.

Istanbulski kongres bio je prilika za druženje, razmjenu znanja, ideja i iskustava. U narednim ću postovima dati pregled najzanimljivijih predavanja te sažetak okruglog stola "Between home and history: managing the interface between preservation and development of historic places".

Druženje s kolegama iz Sjedinjenih Država (s lijeva na desno): Amber Kerr Allison, Caroline Roberts, Lauren Fair, Anna Serotta, Tara Hornung i Sagita Mirjam Sunara.

ICWL 2010

Crkva Gospe od Šunja podignuta je krajem 15. stoljeća, o čemu svjedoči natpis na istočnom pročelju. Dvije kapele dodane su kasnije; sjeverna je podignuta 1527. godine, a južna iza 1632. U južnoj kapeli nalazi se drveni polikromirani i pozlaćeni oltar Navještenja, a u sjevernoj oltar Svetog Križa. Konzervacija i restauracija ovih dvaju oltara zajednički je projekt četiriju sveučilišta iz Njemačke, Belgije i Hrvatske, a odvija se u sklopu radionice International Conservation Workshop Lopud (ICWL). Radionica se održava svake godine, traje dva tjedna i okuplja između 20 i 30 sudionika.

Zahvat na oltaru Navještenja započeo je 2002. godine, a završen je ovoga ljeta, ponajviše zahvaljujući profesoru Hansu Portsteffenu iz Kölna koji je posljednjih šest mjeseci proveo na Lopudu restaurirajući veliku oltarnu sliku. Usporedo s radovima na oltaru Navještenja, prije nekoliko godina otpočela je konzervacija i restauracija teško oštećenog oltara Svetog Križa. Drvo je bilo crvotočno, oslik i pozlata odvajali su se od podloge i ispadali, oslikane daske koje uokviruju središnju nišu potpuno su se iskrivile.

Oltar Svetog Križa pod skelom. U prednjem planu su demontirane daske koje uokviruju središnju nišu oltara, oslikane simbolima Kristove muke.

Oltar krasi lijepa skulptura raspetoga Krista, neobična po načinu izrade. (Prije nekoliko tjedana u časopisu Dubrovnik objavljen je članak "Skulptura raspetoga Krista iz lopudske Crkve Gospe od Šunja : Proučavanje unutarnje građe uz pomoć CT uređaja. Identifikacija materijala", a autori su nastavnici Odsjeka za konzervaciju-restauraciju splitske Akademije i Prirodoslovno-matematičkog fakulteta: F. Mihanović, N. Bezić, V. Dunkić, E. Vuko i J. Matijević.) Skulpturu je prije više godina, na molbu tadašnjega župnika, preslikao neki dobronamjerni turist, usput učvrstivši spojeve ruku s tijelom. Restauracija koja je u tijeku 'zabavljena' je uklanjanjem tragova ove intervencije. Preslik se sa skulpture uklanja milimetar po milimetar, pazeći da se ne ošteti izvorni slikani sloj.

Nastavnica Marianne Decroly sa studentima dogovara strategiju uklanjanja preslika sa skulpture raspetoga Krista.

Sa spojeva ruku s tijelom trebalo je ukloniti stare zakite.

Skulptura u fazi uklanjanja preslika.

Učvršićvanje nestabilne polikromije na oltaru Svetoga Križa restauratorima je predstavljalo osobit izazov. Sada je u tijeku retuš oštećenih površina. Za razliku od glavnoga oltara crkve sv. Nikole u Lopudu, ovdje se slijedi princip minimalne intervencije: ne rekonstruira se preparacija unutar oštećenja, nema nadomještanja boje i pozlate. Umjesto toga, bjeličasti tragovi preparacije na oštećenim površinama toniranjem se izjednačavaju s bojom drva. Koriste se boje koje se mogu ukloniti bez oštećivanja izvornog slikanog sloja. Cilj nije prikriti oštećenja slikanoga sloja, već ih učiniti manje vidljivima.

Studentica Aida Grga (UMAS) retušira gornji dio lijevog polu-stupa. U ovogodišnjoj radionici sudjelovale su tri studentice specijalističkog usmjerenja konzervacija-restauracija štafelajnih slika i polikromiranog drva Odsjeka za konzervaciju-restauraciju iz Splita: Aida Grga, Ana Dukić i Kristina Krivec.

Kristina Krivec retušira donji dio lijevog polu-stupa. Cilj je zahvata učiniti oštećenja slikanog sloja manje uočljivima.

Zbog nestabilnih mikroklimatskih uvjeta u crkvi, daske koje uokviruju središnju nišu oltara jako su se iskrivile. Kako je drvo "radilo", slabila je veza između slikanog sloja i podloge te se oslik odvajao i ispadao. Za ova je oštećenja dijelom odgovoran okrugli prozorčić u zidu iza oltara, kroz kojega u zimskom periodu u kapelu ulazi vlažan zrak. Jedna grupa studenata izradila je specijalnu pod-konstrukciju za dvije bočne oslikane daske. Ovi 'okviri' trebaju osigurati njihovu lakšu montažu i demontažu te spriječiti daljnje krivljenje drvenog nositelja.

Izrada podkonstrukcije za bočne daske središnje niše oltara Svetog Križa.

Prije zahvata na poleđini dasaka, učvršćuje se nestabilna polikromija.

Specijalni okviri omogućuju laku montažu i demontažu oslikanih dasaka te sprječavaju njihovo krivljenje.

Na kraju ovogodišnje radionice uslijedilo je tradicionalno fotografiranje sudionika pred crkvom i susret sa članovima Društva za zaštitu spomeničke baštine i prirode Lopuda.

U pauzi između uređivanja dokumentacije i nadgledanja retuša, 'složila' sam ovaj kratki video koji prikazuje što se radilo tijekom drugog tjedna ICWL-a.

U Dubrovniku s restauratorima

Drugi tjedan Međunarodne restauratorske radionice Lopud (International Conservation Workshop Lopud) bliži se kraju. Studenti su jučer posjetili Dubrovnik i tamošnji odjel Hrvatskog restauratorskog zavoda. Dok su oni istraživali povijesnu jezgru Grada, kolegica Nađa Lučić povela je dvoje nastavnika iz Kölna i mene u radionicu za restauraciju tekstila Odjela za umjetnost i restauraciju Sveučilišta u Dubrovniku. (U Hrvatskoj postoje tri studija restauracije: u Splitu, Zagrebu i Dubrovniku. Ovaj dubrovački je najmlađi; utemeljen je 2005. godine, a nudi specijalizaciju iz restauracije papira, drva, tekstila, metala i keramike.) U radionici za tekstil dočekala nas je nastavnica Danijela Jemo s troje studenata. Ljubazno su nam pokazali umjetnine na kojima rade.

Posjet radionici za restauraciju tekstila Odjela za umjetnost i restauraciju Sveučilišta u Dubrovniku.

Karen Piteša, studentica specijalističkog usmjerenja restauracija tekstila, prezentira umjetninu na kojoj radi profesoru Hansu Portsteffenu.

Detalj kazule iz crkve Navještenja BDM na Lokrumu. Časne sestre prošile su oštećeni dio tkanine crvenom niti i preko oštećenog natpisa 'IHS' izvezle novi. Konzervatorsko-restauratorski zahvat izvodi student Mateo Miguel Kodrič Kesovia pod mentorskim vodstvom Danijele Jemo.

Hrvatski restauratorski zavod smješten je u ljetnikovcu iz 16. stoljeća, prekrasnom zdanju uz rijeku Omblu koje je nekoć pripadalo vlastelinskoj obitelji Stay. Ljetnikovac 'udomljuje' restauratorske radionice za papir, polikromirano drvo i štafelajne slike. Restauratori svake godine organiziraju obilazak uz stručno vodstvo za sudionike Međunarodne restauratorske radionice Lopud.

Studenti u radionici za restauraciju polikromiranog drva Hrvatskog restauratorskog zavoda - Restauratorskog odjela u Dubrovniku.

Nađa Lučić upoznaje studente s projektima na kojima radi. U radionici se trenutno restaurira glavni oltar crkve Gospe od Šunja na Lopudu.

Vijesti u slikama: Lopud

U nedjelju sam doputovala na Lopud; tu se svake godine krajem ljeta okupljaju studenti i nastavnici restauracije dviju škola iz Belgije, jedne iz Njemačke te Odsjeka za konzervaciju-restauraciju splitske Umjetničke akademije. Tijekom dva tjedna zajedno rade na projektu konzervacije i restauracije inventara crkve Gospe od Šunja. Projekt se zove "International Conservation Workshop Lopud".

Dolaskom studenata i nastavnika unutrašnjost crkve Gospe od Šunja pretvara se u restauratorsku radionicu.

Pogled na oltar Navještenja. U prednjem planu su oslikane daske koje uokviruju središnju nišu oltara Sv. Križa, na kojima se se trenutno izvode radovi.

Ovoga je ljeta dovršena restauracija oltara Navještenja koji se nalazi u desnoj bočnoj kapeli. Zahvat na oltaru Sv. Križa u kapeli na suprotnoj strani trebao bi biti okončan 2012. godine. U tijeku je retuširanje oltara, izrada nosive konstrukciju za oslikane daske koje zatvaraju centralnu nišu te uklanjanje preslika sa skulpture Raspetoga Krista.

Studentice Odsjeka za konzervaciju-restauraciju iz Splita, Kristina Krivec i Ana Dukić, izvode retuš na oltar uSv. Križa.

Sa skulpture Raspetoga uklanja se preslik.

Jedan tim studenata izrađuje nosivu konstrukciju za oslikane daske koje zatvaraju centralnu nišu oltara Sv. Križa.

Projektu su 'kumovali' nastavnici i studenti restauracije iz Kölna; oni su davne 1987. godine počeli raditi na lopudskim umjetninama. Posebno mjesto u toj priči zauzima dominikanska crkva sv. Nikole.

Restaurirani oltar u crkvi sv. Nikole.

Crkva i samostan podignuti su 1482. godine. Samostan je prestao djelovati dolaskom Napoleona 1806. godine, a kasnije je u njemu bila pomorska škola. Nedavno su ga dominikanci prodali nekom privatniku, mještani kažu: kako bi namaknuli novac za gradnju nove crkve u Zagrebu. Glavni oltar bogato je izrezbaren, polikromiran i pozlaćen. Zbog prokišnjavanja krova i velike vlage u crkvi pretrpio je velika oštećenja. Jedno je vrijeme apsida bila zagrađena daskama, a u crkvi su se skladištili brodovi. (Na starim fotografijama vidi se da je cijeli pod crkve bio prekriven pijeskom.) Gornji elementi oltara završili su po kućama otočana, a dio u restoranu (blagovaoni) susjednog hotela Grand. (Grand Hotel sagrađen je 1936. godine prema projektu čuvenog arhitekta Nikole Dobrovića, i to kao prvi hotel u Dalmaciji građen cementom!)

Mještani Lopuda obnovili su crkvu 1994. godine. Godine 1998. tim studenata, predvođen profesorima Visoke škole za restauraciju iz Kölna, prihvatio se restauracije glavnoga oltara. Obnova je završena 2001. godine. Svi dijelovi oltara prikupljeni su i iznova sastavljeni, drvo i polikromija konsolidirani, a nedostajuće rezbarije nadomještene. Rekonstruirani dijelovi potom su pozlaćeni i polikromirani, dok su teško oštećene slike u središnjem i gornjem dijelu oltara samo konzervirane. Svetački kip u sredini i slika Krštenja Kristovog restaurirani su in situ, a slika s prikazom Svetog Jurja u dubrovačkom odjelu Hrvatskog restauratorskog zavoda. Kako za retuš i lakiranje slika nisu korišteni isti materijali, vidljiva je razlika u njihovom izgledu.

Restaurirani dijelovi nisu se 'najsretnije' uklopili u cjelinu.

Pristup koji je primijenjen na glavnom oltaru crkve sv. Nikole - onaj potpune restauracije - znatno se razlikuje od koncepta zahvata na dvama bočnim oltarima iz crkve Gospe od Šunja. Tu se slijedi princip minimalne do umjerene intervencije; zaustavlja se i sprječava propadanje, a izvode samo najnužniji zahvati. Naravno, i tu ima retuša pa čak i sitnih rekonstruktivnih zahvata, ali ideja nije vratiti objekt u izvorno stanje.

Posjet crkvi sv. Nikole studentima je prilika da se upoznaju s ova dva pristupa te ocijene njihove prednosti i nedostatke.