Razgovor s Ivanom Aldukom, članom stručnoga tima zaslužnog za upis stećaka na UNESCO-ov Popis svjetske baštine

Od 15. srpnja ove godine Hrvatska ima osam lokaliteta na UNESCO-ovu Popisu svjetske baštine. Toga je dana, naime, Povjerenstvo za svjetsku baštinu donijelo odluku o uvrštenju stećaka, srednjovjekovnih kamenih nadgrobnih spomenika, na popis lokaliteta koji imaju posebnu kulturnu i prirodnu vrijednost. Arheolog Ivan Alduk, pročelnik Konzervatorskog odjela u Imotskom, bio je član stručnoga tima zaslužnog za uvrštenje stećaka na UNESCO-ov Popis.

Ivan Alduk, pročelnik Konzervatorskog odjela u Imotskom

Ivane, molim Te da nam najprije objasniš što je uvršteno na Popis svjetske baštine.

Upisano je 28 grobalja sa stećcima iz četiri države. Bilo je nominirano trideset lokaliteta, ali je Bosna i Hercegovina tijekom sastanka u Istanbulu morala odustati od dva lokaliteta. Na UNESCO-ovu Popisu nalaze se dva lokaliteta iz Hrvatske: Crljivica u Cisti Velikoj kod Imotskog te Sv. Barbara/Dubravka u Konavlima. Sveukupno oko 200 stećaka! Da se razumijemo, postoje još stotine lokaliteta sa stećcima u Republici Hrvatskoj, a na nekima možda ima i "ljepših" stećaka, ali ova dva lokaliteta su do danas velikim dijelom zadržala one karakteristike i kontekst koji doprinose razumijevanju fenomena stećaka, a definitivno doprinose njihovoj univerzalnoj vrijedosti – ma koliko se to jednom manjem broju kolega iz naše struke činilo pomalo i smiješnim. Ali to je činjenica!

Crljivica u Cisti Velikoj kod Imotskog, kasnosrednjovjekovno groblje nastalo od 14. do 16. stoljeća, jedan je od dvaju lokaliteta sa stećcima koji su uvršteni na UNESCO-ov Popis svjetske kulturne baštine

Crljivica predstavlja najbrojniju i najznačajniju skupinu stećaka u Republici Hrvatskoj (na ovome ih je lokalitetu sačuvano stotinjak)

  

Velik broj stećaka ukrašen je plitkim reljefima. Križevi otkrivaju vjersko obilježje pokojnika, dok su rozete i polumjeseci preslik nebeskih tijela postavljenih u njihovu položaju u trenutku pokopavanja

  

U blizini groblja, južno od tzv. Velike Crljivice, nalazi se vrtača sa sedam bunara. Bunari, groblje sa stećcima, rimska cesta i prapovijesne gomile tvore jedinstvenu cjelinu – iz toga je razloga ovaj lokalitet upisan na UNESCO-ov Popis

Da bi se neki lokalitet proglasio svjetskom baštinom, mora posjedovati univerzalnu vrijednost i zadovoljiti određene kriterije. Po kojim su kriterijima stećci uvršteni na Popis?

Uvršteni smo po kriterijima III i VI, kako i inače traži UNESCO koji je zapravo često vrlo "činovnička" organizacija. Kroz kriterij III smo dokazivali, što uistinu nije bio problem, da su stećci izvanredan trag kulture i civilizacije koja više ne postoji, a koja se tijekom srednjeg vijeka razvijala na prostorima različitih država, od južnih dijelova Hrvatske, preko BiH do zapadnog dijela Srbije i Crne Gore! Kriterij VI je posebno zanimljiv, jer smo se tu morali koncentrirati na "nematerijalni" dio baštine stećaka, odnosno na sve one tradicije, legende i vjerovanja koje se razvijaju oko stećaka. A u tom dijelu smo došli i do utjecaja stećaka na kasnije vidove umjetnosti, gdje bih posebno istaknuo fotografiju Toše Dabca i poeziju Maka Dizdara!

Kako je cijela priča započela? Tko je s hrvatske strane sudjelovao u nominacijskom procesu?

Ideja je potekla još tijekom organiziranja izložbe "Stećci" u Klovićevim dvorima u Zagrebu 2008. godine. Sam proces započeo je 2009. godine i s hrvatske strane vodilo ga je isključivo Ministarstvo kulture (Zoran Wiewegh, Rut Carek i ja, a na početku i Jasen Mesić). Kada se u priču uključio i ICOMOS, kao stručno tijelo UNESCO-a, onda su nam pomogli i Općina Cista Provo, lokalna udruga "Crljivica", kolege iz dubrovačkog konzervatorskog odjela te Muzeji i galerije Konavala.

Postupak je, dakle, trajao sedam godina. Kako se sve to odvijalo?

Prvi dio, koji je obuhvatio razdoblje od 2009. do 2011. godine, završio je upisom stećaka na tzv. Tentativnu listu UNESCO-a. Radi se o svojevrsnoj pripremnoj listi na kojoj su spomenici koje predlažete UNESCO-u i, ako vas prihvate, idete dalje s Nominacijom. Tada se počelo s izradom iznimno zahtjevne i obuhvatne dokumentacije. Nakon predaje te dokumentacije UNESCO-u uslijedila je evaluacija od strane ICOMOS-a, i to evaluacija dokumentacije i stanja na terenu. ICOMOS je potom dao svoje mišljenje, primjedbe i prijedloge nakon čega smo prilično brzo odgovorili (što ih je začudilo pa čak i zateklo pomalo nespremne). I onda Istanbul, 15. srpnja, odluka Odbora za svjetsku baštinu, vojni udar u Turskoj, sve u nekoliko sati...

Kakve je primjedbe ICOMOS imao na prijedlog za uvrštenje stećaka na UNESCO-ov Popis?

Pa zapravo i nije bilo puno primjedbi, a i one koje su stigle bile su dvojake, odnosno dio je uistinu bio na mjestu, a dio primjedbi je pokazivao da su stručnjaci ICOMOS-a ipak ostali malo začuđeni stećcima i da ih nisu razumjeli. Tako su npr. tražili da imamo zajedničke kriterije za odabir lokaliteta – ne govorimo sad o onim UNESCO-ovim kriterijima – što je zapravo vrlo teško, jer se u obzir mora uzeti toliko specifičnosti svake od država da je vrlo teško stvoriti zajedničke kriterije; od pravnog sustava zaštite spomenika preko lokalne uprave i prostornih planova do samih stećaka i njihove međusobne različitosti. S druge strane, preporuka da u ime Nominacije ubacimo i riječ graveyards tj. groblja je bila prihvatljiva, a meni čak i razumljiva, iako su se pojedini kolege tome protivili. Ni sad mi nije jasno zašto. Naime, osim krutog znanstvenog pristupa morate pokazati malo "diplomacije" i spremnosti na kompromis... Tim više jer s ovim ništa ne gubite!

Koji su bili najveći izazovi u nominacijskom postupku?

Najteži i najdugotrajniji dio posla bio je ispisivanje i usaglašavanje stotina stranica dokumentacije: tekstova, tablica, fotografija, crteža itd. Čitatelje će možda začuditi što je sve trajalo toliko dugo, ali ipak se radilo o prvom projektu ovakve vrste, o različitim pravnim sustavima zaštite spomenika u državama uključenim u projekt, čak i o različitim pogledima na stećke i njihovu važnost unutar cjelokupnog spomeničkog korpusa pojedinih država itd... Od strane našeg Ministarstva, a mislim i ministarstava ostalih država, podrška je bila stalna, a kolege su se zbilja uvijek odazivali na sastanke kojih je bilo barem dvadeset, ako ne i više!

Koliko je činjenica da je prijedlog došao iz četiriju država koje su nekoć bile u ratu mogla utjecati na UNESCO-ovu odluku o uvrštenju stećaka na Popis svjetske kulturne baštine?

Pa mislim da je to mogao nekome biti jedan od faktora za ovakvu odluku, ali ipak ne toliko važan, a daleko od toga da je bio odlučujući! Univerzalna vrijednost stećaka nije u činjenici da smo mi ratovali pa smo sada u miru, već u njihovoj originalnosti i čitavom kontekstu njihovog nastanka i razvoja!

Kakvu ovo dobrobit nosi našim stećcima, a kakvu sredinama u kojima se nalaze?

O dobrobiti ćemo tek razgovarati kada vidimo kako ćemo se nositi s ovom odlukom. Naime, dobrobit može biti velika i u stručnom i u širem smislu. Radi se o mogućnostima promocije ovog dijela baštine općenito te razvijanju interesa za njezino očuvanje. S druge strane, posebno lokalne sredine očekuju onu drugu vrstu dobrobiti: ekonomsku: Što je potpuno legitimno i poželjno. I moram ovo naglasiti: izutetno mi je drago da su upravo Konavle i Imotska krajina dočekali ovakvu odluku UNESCO-a, jer su je definitivno zaslužili. Na njima je da iz ovoga uz našu pomoć izvuku ono najbolje i pokažu svima da se mora i može bolje čak i kad vas pomalo i zaboravljaju i zanemaruju!! Baš onda treba "uzvratit"! Za dišpet!

Spomenuo si problem očuvanja stećaka. Koje im sve opasnosti prijete?

Najveća opasnost za stećke je njihov ogroman broj. U Hrvatskoj postoji barem 300 lokaliteta, ako ne i više. I nećemo ih sve moći zaštititi, ali od nečega moramo krenuti. Tako je npr. DUNEA, razvojna agencija Dubrovačko-neretvanske županije, prije nekoliko godina vodila također međunarodni projekt o valorizaciji ovih spomenika. Rezultati su brojni, a po meni najvažnija je činjenica da sada uz cestu prema Dubrovniku i dalje prema Konavlima imate označene i održavane desetke lokaliteta sa stećcima! Oni postaju vidljivi, zanimljivi, o njima se netko brine itd... To je prvi korak. Sve ostalo dolazi kasnije, ali kada lokalno stanovništvo shvati značaj ovih spomenika, a u našim krajevima se često s njima identificiraju, onda smo na dobrim temeljima. Ima možda i onih malo ružnijih primjera, ali vjerujte mi – tako su rijetki da s njima lako izađemo na kraj!

Izoliranost ovih lokaliteta doprinijela je očuvanju njihove autentičnosti. Može li porast broja posjetitelja imati negativan utjecaj?

Definitivno može, i to je uvijek teret koji sa sobom nosi UNESCO-ov pečat! Zato se i traži izrada tzv. Planova upravljanja u kojima predviđate probleme u budućnosti i dajete njihova rješenja. Moram naglasiti da su naši planovi vrlo brzo pohvaljeni i od strane ICOMOS-a i od strane UNESCO-a te da nisu bili predmet ničijih prigovora. Možda bi nas Grad Split trebao pozvati da im oko toga malo pomognemo. (Smijeh)

Prije nekoliko godina zajedno smo posjetili lokalitet Radimlja u BiH. Izgled stećaka na toj nekropoli neugodno me iznenadio: činilo mi se kao da su prečišćeni, njihova je bjelina djelovala neprirodno... Kako bi se, prema Tvom mišljenju, trebalo pristupiti konzerviranju stećaka? Trebaju li sve četiri zemlje imati jedinstven pristup i metodologiju?

Da! Radimlja je i mene intrigirala. Međutim, kolege iz BiH tvrde da je tamo sve urađeno po pravilima struke i u suradnji s UNESCO-ovim uredom u Sarajevu. I što ćemo sada – moramo im vjerovati! Međutim kad smo već kod Radimlje, kao sinonima ze stećke, moramo pohvaliti tamošnju gradsku upravu i mlade ljude koji vode Javnu ustanovu "Radimlja" oko brige za taj lokalitet i njegovu revitalizaciju. Ali i vraćanje u život drugih stolačkih spomenika od kojih stećke u Boljunima, također na UNESCO-ovoj listi, ili ilirski grad Daorson (Ošanići) jednostavno morate posjetiti!

Radimlja kod Stoca broji nešto više od 130 stećaka

  

Sa stećaka je odstranjena mikroflora pa je kamen izrazito bijel. Pronaći mjeru između fizičkog očuvanja kulturnoga dobra i očuvanja njegove starosne vrijednosti predstavlja velik izazov

Što se tiče pristupa konzervaciji stećaka i općenito ovim spomenicima:  U smislu znanstvenog istraživanja u Hrvatskoj se uistinu proteklih desetljeća – od osamdesetih godina 20. stoljeća – napravio veliki pomak i to upravo u okolici Imotskog, Vrgorca, Trilja te u Dubrovačkom primorju i Konavlima. Od četiri države koje su radile na uvrštenju stećaka na UNESCO-ov Popis, Hrvatska je imala najtočniji popis lokaliteta i uvid u njihovo stanje, iako ni taj popis nije konačan. Ostale države još uvijek funkcioniraju s podacima i brojkama starim i nekoliko desetljeća. U sklopu DUNEA-inog projekta koji sam ranije spomenuo dobili smo i neke nove znanstvene podatke o stećcima, primjerice točnije datacije, ali i podatke o tome kako su i gdje stećci rađeni! Za to su velikim dijelom zaslužni kolege iz Dubrovnika, arheolozi Domagoj Perkić i Nela Kovačević-Bokarica. Nedavno preminuli kolega Radoslav Dodig je u okviru tog međunarodnog projekta prikupio podatke o broju i stanju stećaka u okolici Ljubuškog (BiH). Ti se podaci uvelike razlikuju od dosadašnjih brojki, odnosno pokazuju da je stećaka znatno više. 

Na temelju kojih se parametara stećci mogu datirati? Kazao si da sada možemo preciznije odrediti kako su i gdje nastali. Koje nam metode u tome pomažu?

Pa, na lokaciji "Novakovo greblje" u Čepikućama kod Slanog istraživano je manje groblje sa stećcima. Radove su vodili kolege Kovačević Bokarica i Perkić. Radi se o zanimljivom mjestu gdje se pokapanje događalo nekoliko puta tijekom povijesti. Naravno, najzanimljiviji su bili grobovi pod stećcima. Nažalost, teško je bilo utvrditi koji stećak pripada kojem grobu ili grobovima, jer su bili pomicani u prošlosti. Ipak, jedan stećak – ukrašeni sljemenjak – bio je točno iznad groba kojemu je vrlo vjerojatno i pripadao. Iz toga su groba kolege metodom 14C, tj. datacijom pomoću radioaktivnog izotopa ugljika, utvrdili da se radi o ukopu iz sredine 14. stoljeća što pomiče dataciju takvih stećaka dublje u prošlost. Naravno, sada bismo trebali imati i daljnje potvrde ovakvih datacija. Ovo je samo jedna od potvrda da stećke ne smijemo gledati samo kao nadgrobne spomenike i baviti se njima kroz povijesnoumjetničke metode, s obzirom da dio odgovora na brojna pitanja oko stećaka leži u grobovima ispod njih. Moramo ih sve više sagledavati i kroz arheologiju.

Vrlo zanimljiv dio fenomena stećaka su kamenolomi, način klesanja, prijevoz ili prijenos stećaka i sve vezano za njihov nastanak. Tu nam uvelike pomaže nekoliko lokacija na Dubrovačkom primorju i u Konavlima, gdje smo pronašli kamenolome i poluobrađene stećke. S druge strane, nove metode dokumentiranja, primjerice 3D skeniranje, omogućavaju nam da vidimo promjene na stećcima koje su golim okom gotovo nevidljive, a radi se o tragovima preklesavanja pojednih reljefa, načinima klesanja itd.

Nužna je, dakle, interdisciplinarna suradnja. Vratimo se temi konzerviranja i restauriranja: govorio si o velikim pomacima koji su učinjeni u znanstvenom istraživanju stećaka...

Znanstveni pristup stećcima osobito se razvio u zadnjih nekoliko godina, kada su se u Hrvatskoj događali veliki infrastrukturni projekti poput gradnje autoceste prema Pločama uz koju je istraživano i prezentirano nekoliko grobalja sa stećcima (Dugopolje, Zagvozd, Kotezi/Vrgorac, Eraci/Ploče). Čak su se i na Crljivci u Cisti Velikoj, sada UNESCO-vom lokalitetu, obavljala arheološka istraživanja. Provodio ih je Muzej hrvatskih arheoloških spomenika iz Splita. U Konavlima je pak istraživanja vodio pokojni kolega  Zdenko Žeravica.

Napravili smo korak naprijed i u pravnoj zaštiti te konkretnoj konzervaciji i restauraciji stećaka, i to davno prije ove UNESCO-ove odluke. U posljednjih nekoliko godina rađena su brojna restauratorska istraživanja. Dokumentiralo se stanje stećaka, obavljali konkretni restauratorski zahvati... Na temelju svih tih radova dobili smo nove podatke o stanju stećaka, koje i nije toliko loše kako se implicira. Razvili smo metode kojima ublažavamo njihovo propadanje. Ili ga u potpunosti zaustavljamo. Značajne su stvari napravili Hrvatski restauratorski zavod i kolegica restauratorica Vinka Marinković te stručni tim specijalističkog usmjerenja za konzerviranje-restauriranje kamena s Umjetničke akademije u Splitu, posebno u ovom interdisciplinarnom pristupu gdje su uključeni kemičari, biolozi (botaničari), geolozi itd. Takav pristup zbilja budi nadu da se može i mora drugačije. I naravno, naša iskustva i znanja smo spremni dijeliti s drugima, a takva suradnja je i planirana u budućnosti.

Koji su daljnji koraci? Planiraju li partneri iz Hrvatske, BiH, Crne Gore i Srbije pokrenuti zajednički projekt istraživanja, dokumentiranja i konzerviranja stećaka?

Prvo ćemo se malo odmoriti! Onda se moramo jedno vrijeme posvetiti svatko svome lokalitetu i spomenute Planove upravljanja staviti u život, jer ovakva se prilika rijetko kada dobiva! Nakon toga idemo dalje, nema stajanja.

Za one koji žele znati više o stećcima

Obavezno štivo (preporuka Ivana Alduka)

MILETIĆ, Nada, Stećci, Beograd : Zagreb : Mostar, 1982.
MILOŠEVIĆ, Ante, Stećci i Vlasi, Split, 1991.
PERKIĆ, Domagoj, "Arheološka istraživanja Novakovog greblja u Čepikućama", Zbornik Dubrovačkog primorja i otoka, br. 12, 2015.

Stećci (katalog izložbe), Klovićevi dvori, Zagreb, 2008.


Izvori na internetu (izbor)

BEŠLAGIĆ, Šefik, Stećci : kataloško – topografski pregled, Sarajevo, 1971.
BEŠLAGIĆ, Šefik, Stećci : kultura i umjetnost, Sarajevo, 1982.
WENZEL, Marian, Ukrasni motivi na stećcima, Sarajevo, 1965. 

U godišnjaku Naše starine objavljen je niz članaka o stećcima.

U okviru projekta HER.CUL – Valorizacija kulturne baštine srednjovjekovnih stećaka na zapadnom Balkanu nastale su četiri publikacije:

ALDUK, Ivan; PERKIĆ, Domagoj; AKSIĆ VITKOVIĆ, Marijana; RADOVANOVIĆ, Marija, Stazama stećaka 
ALDUK, Ivan; PERKIĆ, Domagoj; AKSIĆ VITKOVIĆ, Marijana; RADOVANOVIĆ, Marija; www.tzmetkovic.hr, Stazama stećaka: Neretva 
ALDUK, Ivan; PERKIĆ, Domagoj; AKSIĆ VITKOVIĆ, Marijana; RADOVANOVIĆ, Marija; visit.cavtat-konavle.com, Stazama stećaka: Konavle i Župa dubrovačka 
ALDUK, Ivan; PERKIĆ, Domagoj; AKSIĆ VITKOVIĆ, Marijana; RADOVANOVIĆ, Marija; www.tzmetkovic.hr, Stazama stećaka: Dubrovačko primorje

Poezija inspirirana stećcima

Prije nekoliko godina na web-stranici Matice Bosne i Hercegovine pronašla sam tekst pod nazivom "Zapisi sa stećaka". Tekst je u međuvremenu nestao s interneta, a ja sam doznala da se radi(lo) o poeziji Nenada Tanovića inspiriranoj epigrafima sa stećaka. Evo moje najdraže pjesme iz Tanovićeve zbirke Stećci ili oblici bosanskih duša:

A se leži Asta, Bogčina Zloušića kšći,

a ne leži mi se.

Kako bih rado sad pred veče s tobom kroz

livade oko sela našega prošetala i onaj poljubac

što si ga isko, a nikad ga ne dobio, ti dala.

Pa da i nebo pukne. I sruči se na nas.

Ne bi mi bilo žal, ni stid.

Namjerniče, ne tiči mi kam, nek oni koji

netčine utčine tšto ja ne utčinih, jer ja tek sad

znam kako dušu perže neispunjena davanja.

1422. ljeta kad se življenju radovaše sretni, a dobra Asta

zalud, ko što i živje, zmre. Pisa Borić, koji je volje, a usječe

kam Stjepan Komuz muž od Hodidjeda.