Silvija Banić, konzervatorica – povjesničarka umjetnosti i profesorica engleskog jezika i književnosti, svoje je doktorsko istraživanje usmjerila na staro crkveno ruho Zadarske nadbiskupije, točnije na tekstile s dekorom koji potječu iz 16., 17. i 18. stoljeća. Tema je opsežna i vrlo zanimljiva; terenski rad uključuje obilazak crkava, kapela i župnih kuća, pretraživanje podruma, tavana i skrivenih kutova ormara. Staro crkveno ruho, uvjerila sam se i sama, najčešće je u lošem stanju i čuva se u neprimjerenim uvjetima. Može li Silvijino istraživanje probuditi svijest o potrebi njegova očuvanja? Prepoznaje li struka vrijednost tog dijela baštine? Kako se Crkva može uključiti? To su bila neka od pitanja kojih smo se dotakle u razgovoru.
Silvija Banić (S. Banić mi je ljubazno ustupila sve fotografije koje prate ovaj tekst)
O tekstilu tijekom studija nije bilo spomena, pa čak ni onda kad bi na zidu predavaonice bili projicirani Bronzino, Veronese ili Tizian. A studentima bi sigurno bilo zanimljivo čuti, na primjer, da su se u samostanu Sv. Marije u Zadru sačuvali fragmenti grimiznog senatorskog baršuna od kakvog je skrojena toga Francesca Pesara, na slavnoj Tizianovoj pali u Santa Maria Gloriosa dei Frari u Veneciji. Apropos tih fragmenata: akademik Ivo Petricioli ih je bio uvrstio u postav i u katalog Stalne izložbe crkvene umjetnosti, da bi u drugoj polovini devedesetih godina bili izbačeni iz Izložbe, jer su "krpe", "štrace". To dovoljno govori. Terminologiju liturgijskog ruha bismo nekako "pokupili" na kolegiju Ikonografija. Recimo, po dalmatici bismo prepoznavali đakone, po mitri i pluvijalu biskupe, po tijari pape, i dalje po habitima redovničke redove. Ali to bi se sve samo usputno spominjalo, u detalje se nije išlo. Pojašnjenja za većinu dijelova obrednog ruha sam poslije morala potražiti sama. Isto tako, tijekom studija se nije pobliže govorilo ni o umjetničkoj obradi plemenitih metala, ni o sitnoslikarstvu, odnosno o knjižnim ilustracijama općenito, ni o stilskom namještaju, ni o dizajnu. Program je danas u tom smislu bogatiji i raznovrsniji, ali mojoj i prijašnjim generacijama je nakon studija ostalo mnogo "lacuna". Ali na fakultetu se naučite razmišljati i služiti literaturom, pa te praznine može ispuniti svatko tko ima zrno volje, prema vlastitim afinitetima.
Nakon diplome, neko ste vrijeme radili u Konzervatorskom odjelu u Zadru. Što je Vaš posao obuhvaćao?
Nisam bila zaposlena, volontirala sam! U to vrijeme nije bilo nikakve novčane naknade za volontiranje, kao što postoji danas, ali meni su rad i učenje bili dovoljna naknada. Volontirala sam 27 mjeseci, jer su bile propisane dvije godine iskustva kao preduvjet za pristup stručnom ispitu, koji sam položila u studenom 2007. godine. Na temelju položenog stručnog ispita sam dobila i dopuštenje za rad, tzv. licencu za istraživanje, proučavanje i dokumentiranje kulturnih dobara.
Nakon diplome, neko ste vrijeme radili u Konzervatorskom odjelu u Zadru. Što je Vaš posao obuhvaćao?
Nisam bila zaposlena, volontirala sam! U to vrijeme nije bilo nikakve novčane naknade za volontiranje, kao što postoji danas, ali meni su rad i učenje bili dovoljna naknada. Volontirala sam 27 mjeseci, jer su bile propisane dvije godine iskustva kao preduvjet za pristup stručnom ispitu, koji sam položila u studenom 2007. godine. Na temelju položenog stručnog ispita sam dobila i dopuštenje za rad, tzv. licencu za istraživanje, proučavanje i dokumentiranje kulturnih dobara.
Kako ste se odlučili za Konzervatorski odjel?
Nakon diplome sam tri mjeseca sjedila kod kuće i pretraživala natječaje za radna mjesta. Neću ni spominjati iskustva sa Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, gdje su zaključili da imam tri diplome (engleski, povijest i umjetnost) i da sam na studiju "umjetnosti" sigurno naučila lijepo slikati. Brzo sam shvatila da diploma bez radnog iskustva ne vrijedi ništa. Zato sam se odvažila na razgovor s pročelnikom zadarskog Konzervatorskog odjela, s primjerkom diplomskog rada i preporukama profesora pod rukom i molbom da me primi kao pripravnicu – volonterku. Nisam primala plaću, ali su me kolege stalno vodili po terenu, kako oni zaduženi za nepokretna kulturna dobra tako i konzervatori za pokretna kulturna dobra. Kako sam bila diplomirala na "arhitektonskoj" temi bila sam uvjerena da će me više privući rad na nepokretnim spomenicima, ali sam se prevarila. Sakralni inventari su mi dotad bili gotovo potpuna nepoznanica. Rad na inventarizaciji mi je omogućio da se "zavučem" u sakristijske ormare. I eto me u njima i danas (smijeh). Tako sam se susrela s tekstilom, i osjetila da je to "praznina" koju bi baš vrijedilo ispuniti.
Staro crkveno ruho često je u lošem stanju i čuva se u neprimjerenim uvjetima
Situacija na terenu ponekad izgleda zastrašujuće
Fotografija s terena
Studentica ste doktorskog studija povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a tema Vaše doktorske disertacije je liturgijsko ruho 16., 17. i 18. stoljeća na području Zadarske nadbiskupije. Možete li nam ukratko predstaviti svoj rad? Što obuhvaća arhivsko istraživanje, a što rad na terenu?
Tema mi je nedavno prihvaćena, ali s naslovom "Novovjekovne tkanine s uzorkom na liturgijskim predmetima Zadarske nadbiskupije". Kad sam u ljeto 2007. godine podnijela molbu za upis na poslijediplomski studij, bila sam skeptična, uvjerena da će predložena tema o povijesnom tekstilu biti odbijena. Bila sam izvan sebe kad se to nije dogodilo! Ali ishod bi sigurno bio drugačiji da akademik Radoslav Tomić nije pristao biti mojim mentorom, na čemu sam mu, naravno, neizmjerno zahvalna. Dakle, terenskim istraživanjima su evidentirani svi liturgijski predmeti koji su u cijelosti ili djelomično izrađeni od tekstila s uzorkom nastalih između početka 16. i kraja 18. stoljeća, ili koji sadrže takav tekstil. Na primjer, tekstil sadrže svetohraništa i relikvijari. A od tekstila s uzorkom su izrađeni gornji dijelovi liturgijskog ruha (pluvijali, misnice, dalmatike, štole, manipuli itd.), drugi liturgijski predmeti koji se upotrebljavaju u obredima (procesijska sjenila, nebnice, jastuci za misale) i ostali predmeti čija je uloga isključivo dekorativna (poput zastora, prekrivača za propovjedaonicu i sl).
Tema mi je nedavno prihvaćena, ali s naslovom "Novovjekovne tkanine s uzorkom na liturgijskim predmetima Zadarske nadbiskupije". Kad sam u ljeto 2007. godine podnijela molbu za upis na poslijediplomski studij, bila sam skeptična, uvjerena da će predložena tema o povijesnom tekstilu biti odbijena. Bila sam izvan sebe kad se to nije dogodilo! Ali ishod bi sigurno bio drugačiji da akademik Radoslav Tomić nije pristao biti mojim mentorom, na čemu sam mu, naravno, neizmjerno zahvalna. Dakle, terenskim istraživanjima su evidentirani svi liturgijski predmeti koji su u cijelosti ili djelomično izrađeni od tekstila s uzorkom nastalih između početka 16. i kraja 18. stoljeća, ili koji sadrže takav tekstil. Na primjer, tekstil sadrže svetohraništa i relikvijari. A od tekstila s uzorkom su izrađeni gornji dijelovi liturgijskog ruha (pluvijali, misnice, dalmatike, štole, manipuli itd.), drugi liturgijski predmeti koji se upotrebljavaju u obredima (procesijska sjenila, nebnice, jastuci za misale) i ostali predmeti čija je uloga isključivo dekorativna (poput zastora, prekrivača za propovjedaonicu i sl).
Misnica od svile iz 18. stoljeća, stanje prije i poslije konzervatorsko-restauratorskog zahvata
Misnica (poleđina), stanje prije i poslije konzervatorsko-restauratorskog zahvata
Lampas iz sredine 17. stoljeća (detalj), stanje prije i poslije restauriranja
Rad će biti u formi kataloga?
Disertacija će biti u dva sveska. Drugi svezak, katalog, će sadržavati tristotinjak jedinica, s tim da će se u jednoj kataloškoj jedinici obrađivati jedna vrsta tkanine, a ne jedan predmet. To znači da će jedan misni ornat, od kojeg može biti sačuvano čak i desetak dijelova, biti obuhvaćen jednom kataloškom jedinicom, jer je primaran predmet interesa materijal – tekstil. Dakako, svaki je predmet izmjeren i ti će se podaci donijeti.
Pretpostavljam da obrada predmeta iziskuje dosta vremena?
Rad na katalogu je bio dugotrajan, jer je analiza tekstila zahtjevna. Pod šavovima treba potražiti rubove tkanine, uzeti dimenzije širine tkanine (ako su sačuvana oba ruba), dimenzije raporta, a najduže traje utvrđivanje gustoće utkanih niti po dužnom centimetru. To i nije neki problem kad imate damast, koji ima jednu osnovu i potku, ali kod složenijih tkanina, koje mogu imati i po petnaestak različitih potki, to zna potrajati. Na kraju digitalnim mikroskopom dokumentiram rubove i detalje tkanja: konstrukciju na aversu i reversu, sustave potki, efekte potki na aversu. Mikro-snimci su mi koristan alat kojim drugima omogućavam pogled kroz moja povećala, odnosno objašnjavam značenja termina kojima se služim. Ali jako je naporno sve to raditi na terenu, jer najčešće nema uvjeta za rad, a najteže mi pada nedostatak svjetla, ne samo zbog analize nego i zbog fotografiranja. Nakon toga mi arhivska istraživanja dođu kao odmor!
Disertacija će biti u dva sveska. Drugi svezak, katalog, će sadržavati tristotinjak jedinica, s tim da će se u jednoj kataloškoj jedinici obrađivati jedna vrsta tkanine, a ne jedan predmet. To znači da će jedan misni ornat, od kojeg može biti sačuvano čak i desetak dijelova, biti obuhvaćen jednom kataloškom jedinicom, jer je primaran predmet interesa materijal – tekstil. Dakako, svaki je predmet izmjeren i ti će se podaci donijeti.
Pretpostavljam da obrada predmeta iziskuje dosta vremena?
Rad na katalogu je bio dugotrajan, jer je analiza tekstila zahtjevna. Pod šavovima treba potražiti rubove tkanine, uzeti dimenzije širine tkanine (ako su sačuvana oba ruba), dimenzije raporta, a najduže traje utvrđivanje gustoće utkanih niti po dužnom centimetru. To i nije neki problem kad imate damast, koji ima jednu osnovu i potku, ali kod složenijih tkanina, koje mogu imati i po petnaestak različitih potki, to zna potrajati. Na kraju digitalnim mikroskopom dokumentiram rubove i detalje tkanja: konstrukciju na aversu i reversu, sustave potki, efekte potki na aversu. Mikro-snimci su mi koristan alat kojim drugima omogućavam pogled kroz moja povećala, odnosno objašnjavam značenja termina kojima se služim. Ali jako je naporno sve to raditi na terenu, jer najčešće nema uvjeta za rad, a najteže mi pada nedostatak svjetla, ne samo zbog analize nego i zbog fotografiranja. Nakon toga mi arhivska istraživanja dođu kao odmor!
Koje bi Vam odgovore trebalo donijeti arhivsko istraživanje?
Arhivski podaci bi trebali pomoći u odgovoru na pitanje o opremljenosti crkava predmetima od tekstila u razdoblju koje obrađujem. Pregledavam biskupske vizitacije, inventare, a jako dragocjena građa mi je ona koja se odnosi na zadarske samostane ukinute u vrijeme francuske uprave. Nedavno sam otkrila meni važan dokument koji explicite potvrđuje ono što sam i sama na terenu odavno zaključila: da su vrijedni primjerci ruha koje sam zatekla u manjim župama u okolici i zaleđu Zadra, zapravo doneseni iz gradskih crkava i ukinutih samostana. Recimo, štolu koja je očito činila komplet s pluvijalom iz zadarske katedrale sam pronašla u sakristiji župne crkve u Zatonu. Bursu koja je pripadala katedrali sam zatekla na otoku Ravi. Dva manipula, koja su izvorno pripadala ornatu čija je misnica sačuvana u samostanu Sv. Mihovila u Zadru, sam evidentirala u Skradinu! Dosad sam to dijeljenje i raznošenje ornata mogla argumentirati jedino podudarnostima među pronađenim predmetima (istovjetna tkanina, podstava, borte), a sad imam dokument u kojem doslovno piše što se i gdje odnosi, odnosno, nepobitno potvrđuje tu praksu. Posebno je zanimljivo da se i Skradin, kao odredište pojedinih primjeraka zadarskog ruha, spominje više puta, a kao napomena "al vescovo di Scardona": skradinskom biskupu! No to naravno nije slučajnost, budući da je u to vrijeme (1803.-1813.) skradinski biskup bio Zadranin, Ivan Dominik Altei.
Arhivski podaci bi trebali pomoći u odgovoru na pitanje o opremljenosti crkava predmetima od tekstila u razdoblju koje obrađujem. Pregledavam biskupske vizitacije, inventare, a jako dragocjena građa mi je ona koja se odnosi na zadarske samostane ukinute u vrijeme francuske uprave. Nedavno sam otkrila meni važan dokument koji explicite potvrđuje ono što sam i sama na terenu odavno zaključila: da su vrijedni primjerci ruha koje sam zatekla u manjim župama u okolici i zaleđu Zadra, zapravo doneseni iz gradskih crkava i ukinutih samostana. Recimo, štolu koja je očito činila komplet s pluvijalom iz zadarske katedrale sam pronašla u sakristiji župne crkve u Zatonu. Bursu koja je pripadala katedrali sam zatekla na otoku Ravi. Dva manipula, koja su izvorno pripadala ornatu čija je misnica sačuvana u samostanu Sv. Mihovila u Zadru, sam evidentirala u Skradinu! Dosad sam to dijeljenje i raznošenje ornata mogla argumentirati jedino podudarnostima među pronađenim predmetima (istovjetna tkanina, podstava, borte), a sad imam dokument u kojem doslovno piše što se i gdje odnosi, odnosno, nepobitno potvrđuje tu praksu. Posebno je zanimljivo da se i Skradin, kao odredište pojedinih primjeraka zadarskog ruha, spominje više puta, a kao napomena "al vescovo di Scardona": skradinskom biskupu! No to naravno nije slučajnost, budući da je u to vrijeme (1803.-1813.) skradinski biskup bio Zadranin, Ivan Dominik Altei.
Detalj s izložbe
Vratimo se još jednom terenskom istraživanju. Trebalo je stupiti u kontakt sa župnicima, pribaviti ključeve od crkve... Jesu li oni uvijek bili spremni na suradnju?
Puno dugujem ravnatelju Stalne izložbe crkvene umjetnosti u Zadru i biskupskom vikaru za kulturu Zadarske nadbiskupije, don Pavlu Keri. Ne usuđujem se ni pomisliti kako bi izgledao taj rad, ionako mukotrpan, da nije bilo njegovih stalnih poticaja i pomoći. Kako nisam imala ni posao ni automobil, on bi me vozio po cijeloj Nadbiskupiji i uglavnom smo zajedno obilazili župe. On bi prethodno kontaktirao župnike, najavio nas i objasnio zbog čega dolazimo. Nepotrebno je isticati koliko je njegov angažman u tom smislu bio dragocjen.
Puno dugujem ravnatelju Stalne izložbe crkvene umjetnosti u Zadru i biskupskom vikaru za kulturu Zadarske nadbiskupije, don Pavlu Keri. Ne usuđujem se ni pomisliti kako bi izgledao taj rad, ionako mukotrpan, da nije bilo njegovih stalnih poticaja i pomoći. Kako nisam imala ni posao ni automobil, on bi me vozio po cijeloj Nadbiskupiji i uglavnom smo zajedno obilazili župe. On bi prethodno kontaktirao župnike, najavio nas i objasnio zbog čega dolazimo. Nepotrebno je isticati koliko je njegov angažman u tom smislu bio dragocjen.
Kako se don Pavao zainteresirao za povijesni tekstil?
Don Pavao Kero je, zapravo, godinama čekao kad će se netko prihvatiti tekstila. Često je spominjao zgodu s akademikom Ivom Petriciolijem, koji je prije ne znam koliko desetljeća vidio ruho iz zadarske katedrale, i s ushitom rekao "nisam ni znao koliko blaga imamo!" Ta rečenica, a posebno riječ "blago", don Pavi se – kako mi je on sam pričao – usjekla u pamćenje. Zato se potpuno posvetio pomaganju meni i zajedničkom obilasku terena, i te naše "vizitacije" će mi zauvijek ostati u dragom sjećanju. Generalno govoreći, moja su iskustva s Crkvom pozitivna. Trebate znati da je moj zadatak delikatan, u tom smislu da u potrazi za predmetima od starih tekstila moram istražiti ne samo sakristije, već i župne kuće, i klauzurne dijelove samostana. A kako je potrebno zaviriti baš svugdje, u takvim "pretresima" moram imati odriješene ruke i slobodan pristup svemu, jer u protivnom moj dolazak nema previše smisla. Kad sam bila u nekadašnjoj katedrali u Rabu, prvo su me odveli u sakristiju, gdje nisam pronašla bogzna što. Pa sam primijetila da sakristija ima potkrovlje, uzela ljestve i gore pronašla bačenu izvanrednu haljinu za kip Gospe od Karmela, od venecijanske svile s početka 18. stoljeća. Pa sam odnijela ljestve do korskih sjedala i u gornjem segmentu vanjskog dijela sjedala – što je zapravo zamaskirani ormar – pronašla naguranu hrpu starog ruha. Kad tražite nešto što je davno stavljeno van upotrebe, ne možete očekivati da će sve biti na jednom mjestu, a posebno je iluzorno vjerovati da će vas sve čekati posloženo u sakristiji.
U kakvom je stanju bilo ruho, gdje se čuvalo, u kakvim uvjetima? Što je s ruhom iz ranijih razdoblja, iz 16. stoljeća ili ranije? Što je – ili tko je - najveći uzročnik njegova propadanja?
Da, često sam zatekla ruho u svakakvom stanju i na kojekakvim mjestima, ali je mnogo učinjeno samim time što je bačeno na tavan umjesto da je spaljeno! Morate znati da postoji crkveni propis "ad corburandum" po kojem se neugledno (pohabano) ruho ne smije koristiti u službi jer je uvredljivo, a mora se spaliti da ne bi došlo u svjetovne ruke, budući da je posvećeno. Tog se propisa moralo držati. Odbacivanju i uništavanju dijelova ruha je znatno doprinijela liturgijska reforma Drugog vatikanskog koncila (1962.-1965.), kojom su iz bogoslužja uklonjeni manipul, velum za kalež i bursa. Zato na svaki primjerak koji sam pronašla gledam kao na malo čudo, pogotovo ako sam ga zatekla u lošim uvjetima. Uvjeti su svakakvi, ali meni ne smeta ni prašina ni paučina. Samo mi se jednom dogodilo da je među tekstilom bio škorpion, i to kapitalac! Možda ih je bilo i drugdje, ali ih u istraživačkom žaru nisam primijetila (smijeh). Tekstil je uglavnom jako zgužvan i krut zbog suhog zraka i prašine, a na par mjesta sam uočila oštećenja koju su prouzročili glodavci. Zapravo, na oštećenja se baš i ne fokusiram, jer je važno da je tkanina sačuvana, a sve drugo se može sanirati. Jedino čemu nema pomoći su izblijedjele boje, ali do tih promjena ne dolazi u ormarima i ladicama – to je posljedica upotrebe, a pojedini dijelovi ruha su se koristili desetljećima. I potvrdu tome sam pronašla u arhivu.
Što bi konzervatorski odjeli mogli poduzeti da se starom ruhu produlji životni vijek? Može li Crkva pomoći?
Konzervatori za pokretna kulturna dobra bi se trebali temeljitije posvetiti dokumentiranju, a nakon inventarizacije i stavljanja pod zaštitu redovitoj provjeri stanja na terenu, i to u češćim intervalima nego što je propisano zakonom. Što može Crkva? Sve dok se ništa ne baca ili spaljuje, ja sam zadovoljna. Već to je sasvim dovoljno. U budućnosti bi svakako bilo poželjno da i druge biskupije i nadbiskupije slijede zadarski primjer, odnosno da se svi vrijedni primjerci s njihovog područja prikupe i pohrane na jednom, sigurnom mjestu.
Zadarska nadbiskupija, dakle, ima svoju Zbirku tekstila. I Vi ste sudjelovali u njezinu osnivanju?
Kad bih s don Pavlom Kerom izašla na teren i došla na župu gdje bi nam rekli da su sve spalili prije 4, 5 ili 10 godina, on bi uvijek razočarano dometnuo "nismo došli 5 do 12, nego 5 nakon 12". I time bi sve rekao. Ja sam otpočetka svjesna da se bavim ostacima ostataka. Recimo, obišla sam sve crkve na Murteru, i jedino sam u sakristiji župne crkve u Betini pronašla par starijih predmeta od tekstila. Na par mjesta na zadarskom području se dogodilo da su nestali i primjerci koje su konzervatori prethodno evidentirali, i stavili pod zaštitu kao dio cjelokupnog inventara. To je, uz potresne situacije koje sam prethodno vidjela na terenu, bila kap koja je prelila čašu. Postalo nam je svima jasno da se svo staro ruho mora sakupiti sa župa i primjereno smjestiti u Zadru. Kako je u podrumskim prostorijama Ordinarijata Zadarske nadbiskupije već bilo pohranjeno ruho iz katedrale Sv. Stošije, i to u nekoliko metalnih ladičara, naša Zbirka se samo nastavila formirati uz taj nukleus. Nadbiskupija je osigurala kupnju novih ladičara, kutija, beskiselinskog papira i svega ostalog što je bilo potrebno. Jedan ladičar je donirala zaklada International Trust for Croatian Monuments, zahvaljujući lady Jadranki Beresford Peirse, koja je nesebično pomogla i više drugih sakralnih zbirki tekstila. S terena smo sve prikupili tijekom 2008. i 2009. godine, a donijeli smo više stotina predmeta, mahom od tkanina nastalih prije početka 19. stoljeća. Ruho nastalo tijekom 19. i 20. stoljeća smo uglavnom ostavljali na terenu. Naime, župe još uvijek koriste većinu tih predmeta, a i nismo nikako mogli osigurati toliko ladičara. Odabrali smo prioritete i držali smo se utanačene politike prikupljanja, tako da danas možemo reći da je cilj ostvaren. Ne možete si dopustiti glavinjanje i gubljenje vremena i novca, dok tekstili iz 16., 17. i 18. stoljeća leže po potkrovljima. Uglavnom, posao je završen, svi su predmeti evidentirani i položeni u ukupno 50 kutija i 55 ladica, u prostorijama koje su pod alarmom i gdje je dozvoljen pristup samo dvjema osobama. Možda bismo Zbirku tekstila trebali preimenovati u Trezor tekstila (smijeh)!
Zadarska nadbiskupija, dakle, ima svoju Zbirku tekstila. I Vi ste sudjelovali u njezinu osnivanju?
Kad bih s don Pavlom Kerom izašla na teren i došla na župu gdje bi nam rekli da su sve spalili prije 4, 5 ili 10 godina, on bi uvijek razočarano dometnuo "nismo došli 5 do 12, nego 5 nakon 12". I time bi sve rekao. Ja sam otpočetka svjesna da se bavim ostacima ostataka. Recimo, obišla sam sve crkve na Murteru, i jedino sam u sakristiji župne crkve u Betini pronašla par starijih predmeta od tekstila. Na par mjesta na zadarskom području se dogodilo da su nestali i primjerci koje su konzervatori prethodno evidentirali, i stavili pod zaštitu kao dio cjelokupnog inventara. To je, uz potresne situacije koje sam prethodno vidjela na terenu, bila kap koja je prelila čašu. Postalo nam je svima jasno da se svo staro ruho mora sakupiti sa župa i primjereno smjestiti u Zadru. Kako je u podrumskim prostorijama Ordinarijata Zadarske nadbiskupije već bilo pohranjeno ruho iz katedrale Sv. Stošije, i to u nekoliko metalnih ladičara, naša Zbirka se samo nastavila formirati uz taj nukleus. Nadbiskupija je osigurala kupnju novih ladičara, kutija, beskiselinskog papira i svega ostalog što je bilo potrebno. Jedan ladičar je donirala zaklada International Trust for Croatian Monuments, zahvaljujući lady Jadranki Beresford Peirse, koja je nesebično pomogla i više drugih sakralnih zbirki tekstila. S terena smo sve prikupili tijekom 2008. i 2009. godine, a donijeli smo više stotina predmeta, mahom od tkanina nastalih prije početka 19. stoljeća. Ruho nastalo tijekom 19. i 20. stoljeća smo uglavnom ostavljali na terenu. Naime, župe još uvijek koriste većinu tih predmeta, a i nismo nikako mogli osigurati toliko ladičara. Odabrali smo prioritete i držali smo se utanačene politike prikupljanja, tako da danas možemo reći da je cilj ostvaren. Ne možete si dopustiti glavinjanje i gubljenje vremena i novca, dok tekstili iz 16., 17. i 18. stoljeća leže po potkrovljima. Uglavnom, posao je završen, svi su predmeti evidentirani i položeni u ukupno 50 kutija i 55 ladica, u prostorijama koje su pod alarmom i gdje je dozvoljen pristup samo dvjema osobama. Možda bismo Zbirku tekstila trebali preimenovati u Trezor tekstila (smijeh)!
Zbirka tekstila Zadarske nadbiskupije: ladičari za pohranu tekstilnih predmeta
Kutije za pohranu
Vi ste povjesničarka umjetnosti, ali se bavite i preventivnom konzervacijom. Priznajem da mi je to pomalo neobično, jer konzervatori taj posao uglavnom prepuštaju nekom drugom.
Razumijem da to restauratoru može biti neobično, ali ipak i povjesničari umjetnosti ne mogu do diplome bez položenog ispita iz Zaštite spomenika. Poslije sam to znanje nadogradila volontirajući, položila sam stručni ispit, stekla temeljno stručno zvanje (a već sada imam uvjete i za više stručno zvanje), dobila licencu... Na tri višednevna međunarodna stručna skupa koja su se održala u Zagrebu sam slušala izlaganja restauratora za tekstil iz Hrvatskog restauratorskog zavoda, a na kraju krajeva, nije mi nikada teško uzeti knjigu u ruke (osim nekoliko domaćih stručnih radova, preporučam članke i knjige Mechthild Flury–Lemberg, Francesca Pertegata i Sheile Landi). Svake godine upućujemo predmete od tekstila na restauraciju (odabir provodim na temelju vrijednosti predmeta te ugroženosti, koja ovisi o vrsti i stupnju oštećenja) i aktivno sudjelujem u konzervatorskom nadzoru. U tom smislu jako dobro surađujem s restauratoricama iz Odjela za tekstil Hrvatskog restauratorskog zavoda u Zagrebu, ali i sa licenciranom restauratoricom za tekstil Dorom Kušan Špalj, čiji pristup radu izuzetno cijenim. Svake godine se najmanje dva predmeta iz zadarske Zbirke tekstila "natječu" za sredstva Ministarstva kulture, i taj ritam namjeravamo održati.
Razumijem da to restauratoru može biti neobično, ali ipak i povjesničari umjetnosti ne mogu do diplome bez položenog ispita iz Zaštite spomenika. Poslije sam to znanje nadogradila volontirajući, položila sam stručni ispit, stekla temeljno stručno zvanje (a već sada imam uvjete i za više stručno zvanje), dobila licencu... Na tri višednevna međunarodna stručna skupa koja su se održala u Zagrebu sam slušala izlaganja restauratora za tekstil iz Hrvatskog restauratorskog zavoda, a na kraju krajeva, nije mi nikada teško uzeti knjigu u ruke (osim nekoliko domaćih stručnih radova, preporučam članke i knjige Mechthild Flury–Lemberg, Francesca Pertegata i Sheile Landi). Svake godine upućujemo predmete od tekstila na restauraciju (odabir provodim na temelju vrijednosti predmeta te ugroženosti, koja ovisi o vrsti i stupnju oštećenja) i aktivno sudjelujem u konzervatorskom nadzoru. U tom smislu jako dobro surađujem s restauratoricama iz Odjela za tekstil Hrvatskog restauratorskog zavoda u Zagrebu, ali i sa licenciranom restauratoricom za tekstil Dorom Kušan Špalj, čiji pristup radu izuzetno cijenim. Svake godine se najmanje dva predmeta iz zadarske Zbirke tekstila "natječu" za sredstva Ministarstva kulture, i taj ritam namjeravamo održati.
Na plastificiranoj cedulji koja je prišivena na podstavu nalaze se osnovni podaci o predmetu
Svaki je predmet omotan beskiselinskim papirom
Što se preventivne zaštite tiče, odnosno pohrane, sva mudrost je u tome da treba izbjegavati vlagu i sunce (optimalna relativna vlažnost zraka u depou za tekstil je 50 %, a temperatura između 16 i 20 °C), koliko je god moguće onemogućiti utjecaj prašine i djelovanje insekata, položiti (ispružiti, i ne presavijati!) tekstil u vodoravan položaj i oviti ga beskiselinskim papirom. Beskiselinski papir u preventivi ima dvojaku ulogu: umeće se kao zaštita od prašine ali i kao separator između dva predmeta od tekstila, da bi se otklonila moguća mehanička oštećenja uzrokovana trenjem. Ako bi neki predmet u Zbirku došao prekriven prašinom i paučinom, prije pohrane bih ga očistila s običnim usisavačem, smanjenom snagom i s filterom na vrhu cijevi (kao priručni filter može poslužiti bilo koja tkanina, poželjno fine mrežaste strukture). U zadarskoj Zbirci je svaki predmet označen plastificiranom etiketom koja visi prišivena na podstavu. Kada se prije ne znam koliko godina radio popis ruha u zadarskoj katedrali, netko je na više predmeta lijepio naljepnice direktno na svilu (ne na podstavu, na svilu!) i potom flomasterom ispisivao redni broj. Na svim su naljepnicama redni brojevi bili ispisani flomasterom! Ne treba vam neka posebna izobrazba da vam odmah bude jasno da to nije dobro. Neki će pomisliti da se s tekstilom na terenu mora rukovati u rukavicama, ali po meni to nije neka nužnost. A na kraju krajeva, rukavice otežavaju rad jer eliminiraju osjet dodira, na kojeg se sve više pouzdajem u analizi. Najvažnije je da skinete sav nakit – prstenje, narukvice, sat; da nemate duge i/ili lakirane nokte i da su ruke čiste te da nisu namazane kremom. Vodim računa i o sigurnosti, odnosno o smanjivanju rizika od šteta od poplave, požara i nadasve od krađe, pa za pohranu biram prostorije koje bar minimalno mogu udovoljiti tim uvjetima. Ladičari koje nabavljamo imaju sustav centralne brave, pa i ta jedna bravica može bar nekako pridonijeti zaštiti od krađe. Na same ladice nikada ne pišem što se nalazi unutra, npr. iz kojeg je razdoblja tekstil. To bi bilo kao da ostavim upute što bi se isplatilo odnijeti. Ujedno, ladičar s tekstilom ne možete smjestiti odmah ispod prozora, na izravno sunce, uz zid koji vlaži, u prašno i vruće potkrovlje ili vlažan podrum. Opet, morate pronaći mjesto gdje nikome neće smetati. Smatram da ne mogu previše tražiti od vlasnika i uvijek se trudim da se nađemo negdje "na pola puta". Na primjer, ne mogu zahtijevati ugrađivanje alarmnog sustava, ali su poželjne rešetke na prozorima, ukoliko zbirka mora biti u prizemlju. Volim biti sigurna da će tekstil ostati ondje gdje smo ga pohranili, a ne da će vlasnik to negdje izmjestiti čim odem. Važno mi je da su svi zadovoljni.
Ovo su sjajne smjernice za čuvanje predmeta od tekstila! Sudjelujete li možda u nastavi na zadarskom studiju povijesti umjetnosti? Mislim da bi studenti od Vas mogli puno toga naučiti.
Dva zimska semestra sam bila izvođač kolegija Zaštita pokretne baštine na Odjelu za informacijske znanosti i knjižničarstvo Sveučilišta u Zadru. Na Odjelu za povijest umjetnosti dosad nisam sudjelovala u nastavi, ali bih rado održala pokoje predavanje ako bi se studenti izjasnili da ih ova tema zanima. Bilo bi korisno kad bi se budući konzervatori i kustosi upoznali i s povijesnim tekstilima, i vjerujem da bi bili zadovoljni ako bi im se ponudio jednosemestralni izborni kolegij na tu temu. Mislim da bi time – dugoročno gledano – uvelike pridonijeli i poboljšanju situacije na terenu. Ne treba posebno isticati kako se šanse za očuvanjem toga fundusa povećavaju ako iz generacije u generaciju obrazujemo mlade ljude koje bi tekstil iskreno zainteresirao.
Tema kojom se bavite u Hrvatskoj je zapostavljena. Što mislite, zašto je to tako?
O gotičkom i renesansnom vezu su pisali još Grgo Gamulin i Cvito Fisković, no njihov su interes prvenstveno privukli figuralni prikazi. Da su umjesto svetačkih likova izvezeni samo ornamenti, arabeske i cvijeće, oko njih se sigurno ne bi razvila tolika pompa. O tkaninama se pisalo jedino ako su daleko datirane, dakle predmetom znanstvenog interesa postale su primarno zbog vremena nastanka, dok su izvedbene i estetske vrijednosti stavljene u drugi plan. A koliko se tek kartica teksta ispisalo o damastu iz posljednje četvrtine 16. stoljeća koji se danas čuva u biogradskom muzeju, a "samo" zato jer je izvađen iz brodske olupine kod rta Gnalić! Naravno, ne umanjujem važnost tog nalaza, ali zar nije smiješno što sve ove godine nitko nije prepoznao niti jedan istovjetni damast na liturgijskom ruhu, a sačuvali su se diljem naše obale, u više boja? Ja sam ih pronašla na desetak mjesta, a tek sam počela sa istraživanjima. Prema tome, da bi se dogodilo da netko napiše rad o tekstilu, to je moralo biti nešto posebno kuriozitetno. Ipak, bilo bi nekorektno konstatirati da je ta tema potpuno zanemarena. Liturgijsko ruho se redovito izlagalo zajedno s drugim umjetninama u sklopu velikih tematskih izložbi održanih tijekom posljednjih 20-ak godina. Dosad je kod nas postavljeno nekoliko izložbi posvećenih isključivo toj temi, a ja sam "potpisala" izložbu "Liturgijsko ruho – blago crkava i samostana Zadra i okolice", koju doduše nisam inicirala, već je don Pavao Kero to predložio krajem 2009. godine, nakon što smo završili s prikupljanjem građe za Zbirku tekstila. Na tom projektu sam radila sve do otvorenja u travnju 2010., a sve smo odradili sa smiješno malim budžetom, tako da sam na kraju stvarno bila zadovoljna.
Ovo su sjajne smjernice za čuvanje predmeta od tekstila! Sudjelujete li možda u nastavi na zadarskom studiju povijesti umjetnosti? Mislim da bi studenti od Vas mogli puno toga naučiti.
Dva zimska semestra sam bila izvođač kolegija Zaštita pokretne baštine na Odjelu za informacijske znanosti i knjižničarstvo Sveučilišta u Zadru. Na Odjelu za povijest umjetnosti dosad nisam sudjelovala u nastavi, ali bih rado održala pokoje predavanje ako bi se studenti izjasnili da ih ova tema zanima. Bilo bi korisno kad bi se budući konzervatori i kustosi upoznali i s povijesnim tekstilima, i vjerujem da bi bili zadovoljni ako bi im se ponudio jednosemestralni izborni kolegij na tu temu. Mislim da bi time – dugoročno gledano – uvelike pridonijeli i poboljšanju situacije na terenu. Ne treba posebno isticati kako se šanse za očuvanjem toga fundusa povećavaju ako iz generacije u generaciju obrazujemo mlade ljude koje bi tekstil iskreno zainteresirao.
Tema kojom se bavite u Hrvatskoj je zapostavljena. Što mislite, zašto je to tako?
O gotičkom i renesansnom vezu su pisali još Grgo Gamulin i Cvito Fisković, no njihov su interes prvenstveno privukli figuralni prikazi. Da su umjesto svetačkih likova izvezeni samo ornamenti, arabeske i cvijeće, oko njih se sigurno ne bi razvila tolika pompa. O tkaninama se pisalo jedino ako su daleko datirane, dakle predmetom znanstvenog interesa postale su primarno zbog vremena nastanka, dok su izvedbene i estetske vrijednosti stavljene u drugi plan. A koliko se tek kartica teksta ispisalo o damastu iz posljednje četvrtine 16. stoljeća koji se danas čuva u biogradskom muzeju, a "samo" zato jer je izvađen iz brodske olupine kod rta Gnalić! Naravno, ne umanjujem važnost tog nalaza, ali zar nije smiješno što sve ove godine nitko nije prepoznao niti jedan istovjetni damast na liturgijskom ruhu, a sačuvali su se diljem naše obale, u više boja? Ja sam ih pronašla na desetak mjesta, a tek sam počela sa istraživanjima. Prema tome, da bi se dogodilo da netko napiše rad o tekstilu, to je moralo biti nešto posebno kuriozitetno. Ipak, bilo bi nekorektno konstatirati da je ta tema potpuno zanemarena. Liturgijsko ruho se redovito izlagalo zajedno s drugim umjetninama u sklopu velikih tematskih izložbi održanih tijekom posljednjih 20-ak godina. Dosad je kod nas postavljeno nekoliko izložbi posvećenih isključivo toj temi, a ja sam "potpisala" izložbu "Liturgijsko ruho – blago crkava i samostana Zadra i okolice", koju doduše nisam inicirala, već je don Pavao Kero to predložio krajem 2009. godine, nakon što smo završili s prikupljanjem građe za Zbirku tekstila. Na tom projektu sam radila sve do otvorenja u travnju 2010., a sve smo odradili sa smiješno malim budžetom, tako da sam na kraju stvarno bila zadovoljna.
Silvija Banić; fotografija je snimljena u Fondazione Arte della Seta Lisio u Firenci 2009. godine
Na čemu trenutno radite?
Putujem i istražujem koliko god mi to okolnosti dopuštaju. Malo-pomalo slažem katalog tekstila na našoj obali! Sad već mogu povezivati nalaze na većem teritoriju. Potpuno ili gotovo potpuno identične "parove" tkanina sam dokumentirala kod rapskih benediktinki i u Skradinu, potom u Sutomišćici na Ugljanu i kod Male braće u Dubrovniku, u Malom Lošinju i u Prvić Luci, na Vrgadi i u Kostanjama. To je samo nekoliko primjera, naravno. Ako biste me pitali da li sam odgonetnula ukus Crkve 16., 17. i 18. stoljeća u Dalmaciji po pitanju odabira tkanina za izradu liturgijskih predmeta, odgovorila bih da jesam. Sad točno znam kakve su dekore preferirali i to će mi biti jedan od zaključaka doktorske disertacije. Zahvaljujući stalnoj "gladi" za terenskim istraživanjima, gomilaju mi se materijali za članke. Za koji mjesec će mi iz tiska izaći rad o lampasu iz 14. stoljeća koji se sačuvao unutar dva ninska gotička relikvijara. Analiza te tkanine je bila posebno ''živopisna'': da bih pod povećalom utvrdila vrstu tkanja i broj niti osnova i potki, morala sam se unijeti licem u unutrašnjost relikvijara, a istovremeno zadržavati dah da ne bih udahnula prašinu, točnije prah kostiju. Tom prilikom sam koristila rukavice, ali sam zaboravila kupiti u ljekarni masku za usta i nos (smijeh). Tad sam bila posvetila nekoliko mjeseci istraživanju srednjovjekovnih tkanina, a trenutačno me posebno privlače otomanski tekstili i venecijanske svile nastale pod njihovim izravnim utjecajem (posebno tijekom 16. stoljeća). Otomanske svile iz 16. stoljeća sam evidentirala na ruhu u Dubrovniku i Zaostrogu. Teme su brojne i raznovrsne i stvarno mi nikada nije dosadno. Ali baš ne žurim s publikacijama – draže mi je pričekati, što zbog nabave literature (a tu sam ponekad pretjerano temeljita), a što zbog nastavljanja istraživanja i na terenu i u arhivu, pa materijale preferiram držati u ladici neko vrijeme. Ionako mi se nigdje ne žuri, a i rad na disertaciji mi je trenutno prioritet.
Bilo bi sjajno kada bi Vaša disertacija bila objavljena u formi knjige!
Don Pavao Kero me stalno požuruje da završim doktorat, jer je njegova velika želja da odmah potom tiskamo knjigu. Knjiga bi bila svojevrsni dodatak ediciji "Umjetnička baština Zadarske nadbiskupije", u kojoj su već izašli naslovi "Zlatarstvo", "Slikarstvo", "Kiparstvo" a svezak "Arhitektura" bi trebao uskoro biti tiskan. To je svakako lijep poticaj da rad na disertaciji što prije privedem kraju!
Bilo bi sjajno kada bi Vaša disertacija bila objavljena u formi knjige!
Don Pavao Kero me stalno požuruje da završim doktorat, jer je njegova velika želja da odmah potom tiskamo knjigu. Knjiga bi bila svojevrsni dodatak ediciji "Umjetnička baština Zadarske nadbiskupije", u kojoj su već izašli naslovi "Zlatarstvo", "Slikarstvo", "Kiparstvo" a svezak "Arhitektura" bi trebao uskoro biti tiskan. To je svakako lijep poticaj da rad na disertaciji što prije privedem kraju!
Razgovor sa Silvijom bio je zanimljiv i poučan. Nadam se da će njene riječi doprijeti do što većeg broja ljudi, osobito župnika, i potaknuti ih da bolje skrbe o crkvenome ruhu. Kako je u naslovu rečeno, to nisu stare štrace, već naša baština, i trebamo je čuvati.
sjajno!
OdgovoriIzbriši