Naš stručnjak za retuš: razgovor sa Sandrom Šustić

Krajem lipnja u Portu je održana dvodnevna radionica o mimetičkom retušu (Mimetic Retouching Workshop) koju je vodila diplomirana konzervatorica-restauratorica Sandra Šustić. Sandra je diplomu stekla na splitskom studiju konzervacije-restauracije, na kojemu će od iduće godine predavati izborni kolegij Tehničke analize i povijesne rekonstrukcije. Taj je kolegij namijenjen studentima četvrte godine, a Sandra ga sama osmislila i priredila.

Uz nekoliko kraćih prekida, Sandra od 2007. godine radi na Odsjeku za štafelajne slike i polikromirane drvene skulpture Hrvatskog restauratorskog zavoda – Restauratorskog odjela u Splitu. Njezina specijalnost je retuširanje slika starih majstora. Zanima je i povijest konzervatorsko-restauratorske struke; kao polaznica doktorskog studija zagrebačkog Filozofskog fakulteta istražuje rad Cvita Fiskovića na zaštiti i restauriranju slika i skulptura u Dalmaciji.

Tema za razgovor sa Sandrom ima mnogo, no ovaj je intervju posvećen njenoj radionici u Portugalu.

Sandra Šustić

Sandra, ovo nije bio tvoj prvi posjet Portugalu?  

Ne, Portugal sam prvi put posjetila u studenom 2011. godine, kada sam sudjelovala na trodnevnoj restauratorskoj radionici o retuširanju slika. Tu je radionicu organizirao konzervatorski studio 20|21 Conservação e Restauro, a vodila ju je profesorica Maria Fuster Lopez s Politehničkog sveučilišta u Valenciji. U pauzama između predavanja i u praktičnom dijelu programa razmjenjivala sam iskustva s ostalim sudionicima. Tu sam upoznala Anu Bailão, doktorandicu na Portugalskom katoličkom sveučilištu (UPC). Već prije tog susreta pročitala sam njezin članak o retušu koji je bio objavljen u časopisu CeROArt; čak sam se na njega referirala u jednom svom radu. Kad smo se našle u istom društvu, logično je bilo započeti razgovor. Ubrzo smo shvatile da imamo mnogo zajedničkih tema za raspravu, a interes za suradnju je bio obostran. Inače, Ana je obranila magistarski rad na temu retuširanja, a to je i tema njezine doktorske disertacije na UPC-u. Radionica koju sam održala u Portu bila je njezina ideja.

Zanimljivo je da ste zajedno napisale nekoliko članaka?  

Nedugo nakon radionice koju sam spomenula, Ana mi je predložila da zajedno napišemo članak o kistovima za retuširanje. Budući da prakticiramo potpuno različite tehnike retuša – Ana selezione cromaticu, a ja mimetički retuš – ideja o istraživanju ove teme s dva gotovo suprotstavljena gledišta činila se veoma zanimljivom. Cilj našega rada bio je istražiti kolika je zapravo važnost kista kao umjetničkog alata, kako u povijesti slikarstva tako i u njegovoj primjeni u restauratorske svrhe. Uz to smo analizirale anatomiju i tipologiju suvremenog kista te valorizirale trenutne opcije na tržištu u odnosu na njihove mogućnosti u vidljivim i "nevidljivim" tehnikama retuša. Taj se rad zove "Brushes for Retouching: How to Choose Them", a objavljen je u časopisu e-conservation.

Ana Bailão i Sandra Šustić u Portu (sve mi je fotografije ljubazno ustupila Sandra Šustić)

Drugo istraživanje koje smo zajedno provele bilo je vezano za percepciju boja na slikama. Da pojasnim, tijekom retuširanja naš vid je izložen raznim optičkim pojavama od kojih mnogih nismo ni svjesni, poput simultanog kontrasta koji utječe na našu percepciju pa tako i na odluke tijekom retuširanja. Ovoga puta cilj nam je bio razotkriti i pojasniti ove fenomene te pronaći rješenje za njihovo suzbijanje i eliminaciju. Naš rad, naslovljen "Matching colours in pictorial retouching: Influence of the three colour dimensions and colur distortion phenomena", objavljen je u znanstvenom časopisu ecr – estudos de conservação e restauro. Ana i ja smo također istražile neke suvremene materijale za retuširanje, poput popularnih mica pigmenata koji se koriste kao alternativa pozlati. Obradile smo i temu važnosti poznavanja anatomije i perspektive u rekonstruiranju figuralnih oštećenja na slikama starih majstora, no ti radovi su još uvijek u procesu recenziranja.

Po svemu sudeći, Ana i ti dijelite interes za povijesne i suvremene tehnike retuširanja?  

Rekla bih da je ono što povezuje naš dosadašnji rad želja da unaprijedimo metode i tehnike retuširanja slika te da pronađemo bolja ili čak optimalna rješenja.

Ana je bila jedna od organizatorica tvoje radionice o mimetičkom retušu u Portu. Možeš li nam reći nešto više o tome? 

Uz Anu Bãilao, organizaciju je vodio restaurator Frederico Henriques, docent na dvjema profesionalnim umjetničkim školama: Escola Profissional e Artística Árvore u Portu i Escola Profissional de Recuperação do Património de Sintra u Lisabonu. Inače, Frederico je prvi restaurator koji je obranio doktorat iz konzervacije-restauracije (UPC) u Portu. On je osigurao prostor za radionicu u Árvorinom restauratorskom studiju. Škola je smještena na sjevernoj strani rijeke Duro, u prelijepom i opuštajućem ambijentu.

Escola Profissional e Artística Árvore, Porto 

Kome je radionica bila namijenjena? Koliko je ljudi sudjelovalo? 

Radionicu je pratilo sedam studenata konzervacije-restauracije iz Árvore i UPC-a, devet profesionalnih restauratora iz privatnih tvrtki u Portu te dvoje muzejskih restauratora iz obližnjih Aveire i Lisabona, ukupno 18 ljudi. Iako je većina polaznika specijalizirala restauraciju slika, bilo je i onih kojima je uže područje restauracija papira ili freski, a nekolicina se retuširanjem bavi svakodnevno.

Jesu li svi polaznici bili iz Portugala?

Da, radionica je bila namijenjena isključivo Portugalcima. Moj je zadatak bio prenijeti im iskustvo koje sam stekla dugogodišnjim radom u Hrvatskom restauratorskom zavodu na mimetičkom retuširanju slika, pružiti im uvid u razvitak splitske restauratorske radionice i otkriti utjecaje susjednih zemalja na našu restauratorsku praksu, kako u etičkim nastojanjima tako i u odabiru materijala i tehnika za retuširanje.

To su opsežne teme. Koliko dugo si se pripremala za radionicu? 

Osmišljavanje dvodnevnog programa započela sam otprilike mjesec dana ranije. Najprije sam razmotrila količinu materijala s kojom sam raspolagala i na osnovu toga osmislila radnu verziju sadržaja. Tijekom rada na prezentacijama nastojala sam ažurirati postojeću građu i sakupiti što više novih informacija. Kako bi cijela stvar bila što logičnije koncipirana, nakon svakog teorijskog bloka osmislila sam praktikum u kojem će sudionici moći testirati upravo obrađene lekcije. Sasvim razumljivo, uložila sam mnogo truda, kako za pripreme tako i za nastup, što je, na koncu, bio jedini ispravni način. Nije na odmet spomenuti i dodatni poticaj u vidu pomoći i potpore od kolega iz Hrvatskog restauratorskog zavoda i Umjetničke akademije u Splitu.

Što je sve bilo obuhvaćeno predavanjima? 

U uvodnom izlaganju govorila sam o tehnikama retuša splitske radionice HRZ-a od njezina osnutka naovamo. Slijedilo je predavanje o preliminarnom istraživanju u mimetičkom retušu, koje obuhvaća analizu slikanog sloja u vidljivom dijelu spektra, dakle mikroskopiranje i promatranje pod bočnim svjetlom, tehničke studije, odnosno analizu IC, RTG, UV snimaka i mikrouzoraka, te analizu povijesnih informacija i elemenata forme. Pod povijesnim informacijama mislim na ikonografsku studiju, arhivske podatke i studiju srodnih djela. U analizu elemenata forme spadala bi anatomska studija, identificiranje originalne perspektive i chiaroscura. To je bio početak; u predavanjima koja su slijedila nakon toga detaljno sam elaborirala strukturu i metode izvođenja slojevitog mimetičkog retuša, od rekonstrukcije preparacije i izrade skice, preko podslika, izolacijskog laka, lazura, antiknih efekata, do finalnog laka. Posebna pozornost bila je usmjerena ka rekonstrukciji oštećenih dijelova tijela na slikama sakralne tematike, što sam ilustrirala primjerima projekata na kojima sam sudjelovala u HRZ-u.

Sandrinu je radionicu pratilo 18 polaznika

Sandra je temeljito istražila Leonardovu tehniku slikanja. Pogledajte njezin poster "Through the divine science of Leonardo’s Mona Lisa" koji je 2010. godine prezentirala na međunarodnom simpoziju o tehničkoj analizi djela starih majstora u Londonu

U praktičnom dijelu radionice polaznici su se i sami mogli okušati u ovoj tehnici retuširanja. Kako je to izgledalo? 

Tako je. Kao predložak koristila sam tiskane slike Caravaggia, Giovannija Bellinia, Van Gogha, Jan van Eycka... Slike su bile otisnute na drvo, a na svakoj smo simulirali nekoliko oštećenja, od onih jednostavnih, gdje je nedostajao dio jednolike pozadine ili nabora odjeće, do složenijih, gdje su nedostajali figuralni elementi. Polaznici su imali zadatak da na paus papirima izrade skice za rekonstrukciju elemenata forme, nakon čega su konture prenesene na zonu oštećenja uz pomoć spolvero tehnike. S obzirom na paletu pojedinog majstora, suvremeni ekvivalenti korišteni su u retušu. Dok je izrada podslika u gvašu bila obavezna, izbor medija u lazurnoj tehnici retuša bio je prepušten volji polaznika. Ideja je bila istražiti mogućnosti nekoliko prirodnih i sintetičkih smola – Canada balzam, damar, Laropal A 81, PVA – i procijeniti njihove mogućnosti u mimetičkom retuširanju. Uz to su ispitivani efekti različitih otapala s obzirom na brzinu njihova isparavanja.

Prenošenje crteža spolvero tehnikom

Podslikavanje gvašem

Podslikavanje gvašem

Kakvi su bili komentari sudionika? 

Generalni dojam koji sam stekla je da su sudionici bili vrlo znatiželjni i veoma prijateljski raspoloženi. Jako su se zainteresirali za paletu boja priređenih s kanadskim balzamom, izrađenoj prema recepturi firentinskog resturatora Stefana Scarpellija. Mnogi su rekli da će je i sami početi koristiti u svojoj studijskoj praksi. U želji da ih što više animiram, nastojala sam svakom od njih posvetiti dovoljnu količinu vremena, uputiti ih u sve zadatke praktikuma, istaknuti što je najvažnije za svaku fazu rada te, konačno, demonstrirati zadatke na vlastitom primjeru. No, kako kaže organizator Frederico, najvažnije je u radionici pobuditi prijateljsko ozračje u kojem će se svaki polaznik osjećati dobro i opušteno. Mislim da je u tome ova radionica zaista uspjela.

Zajednička fotografija s polaznicima radionice

Hoće li se suradnja s Portugalcima nastaviti? Imate li Ana i ti kakve planove za iduću godinu? 

U planu je nekoliko projekata za 2014. godinu. Tijekom proljeća planiramo svojevrsni revanš – Ana Bailão će održati radionicu o portugalskim tehnikama retuširanja u Splitu, a na ljeto smo pozvane da zajedno održimo radionicu na Politehničkom sveučilištu u Valenciji. Također, u iznimno ugodnim razgovorima, ravnatelj škole Árvore iskazao je interes za suradnjom s Umjetničkom akademijom u Splitu, ali i sa splitskom Školom likovnih umjetnosti. Mnogo se spominjala i mogućnost razmjene studenata i nastavničkog osoblja u okviru europskih projekata poput Erasmusa, Comeniusa i Grundviga, tako da se nadam da će i netko od splitskih studenata imati priliku posjetiti ovu prekrasnu instituciju. 

Naredna je godina za tebe značajna i zbog toga što bi u jesen trebala početi držati nastavu iz kolegija Tehničke analize i povijesne rekonstrukcije. O kakvom je kolegiju riječ? 

Radi se o kolegiju kroz koji studenti stječu znanje o tehničkoj povijesti umjetnosti (technical art history) i izradi povijesno vjernih rekonstrukcija slika. Kolegij uključuje predavanja i praktičan rad. Svaki će student dobiti svoj case study, odnosno jednu sliku čiju će kopiju raditi. Prvi će korak biti kreiranje dokumentarne baze podataka iz povijesnih izvora, tehničkih analiza i drugih istraživanja. Za izradu kopije student će koristiti samo materijale koje je slikar izvorno koristio, a slijedit će i njegov način "slaganja" slojeva. Kroz tu vježbu studenti uče kako primijeniti informacije koje su prikupljene istraživanjem, a koje se mogu dovesti u vezu s praksom samog majstora.  

Kopije će imati i didaktičku ulogu? 

Da, jer će se rekonstrukcija raditi na način da svaka faza u gradnji slike bude vidljiva na površini u formi sonde, odnosno da se vide svi slojevi – od nositelja, impregnacije, preparacije i imprimature, preko podslika i lazura do finalnog laka. Rekonstrukcija tako postaje didaktički alat koji studentima pomaže razumjeti tehnološku genezu umjetničkog djela i složenost njegove stratigrafije. Osim što daje uvid u izvorni izgled umjetnine i praksu slikarskih radionica određenog stilskog razdoblja, rekonstrukcije će poslužiti i kao referentni modeli za razumijevanje starenja i propadanja materijala, odnosno umjetnina. Jasno, svaki će case study biti popraćen pisanom i foto dokumentacijom, kao i završnom prezentacijom rezultata.

Primjer povijesno vjerne rekonstrukcije (historically accurate reconstruction) na kojoj se vide svi slojevi slike. Autor je Brian Baade, vanjski suradnik na magistarskom studiju konzervacije-restauracije Sveučilišta u Delawareu (preuzeto iz Baadeovog izvješća "Reconstruction of Three Kress Paintings from the National Gallery of Art, DC.")

Hoće li ti materijali koje si prezentirala u Portugalu koristiti za taj kolegij? 

Svakako. Preliminarno istraživanje u mimetičkom retuširanju ima mnogo dodirnih točki s istraživanjem koje se vrši prilikom izrade povijesno vjernih rekonstrukcija. Općenito, mislim da će i studentima ovaj kolegij, u kojem će imati priliku detaljno analizirati tehnike starih majstora, bitno olakšati buduće izazove u mimetičkom retuširanju slika.  

Za kraj, par riječi o Portugalu. Bila si tamo dva puta, što ti se najviše svidjelo? 

Mogao bi se sastaviti cijeli popis fantastičnih lokacija u Portu kojih se čovjek naprosto ne može zasititi, od arhitekture u staroj gradskoj jezgri, obale Atlantskog oceana, i prekrasnih mostova ponad Dura, do vinskih podruma i finih restorana s najukusnijom ribom koju sam ikada kušala. Ovoga smo puta imali priliku prisustvovati vjerojatno najluđoj portugalskoj noći u godini, proslavi dana sv. Ivana Krstitelja, koja je zadobila status najvažnijeg festivala u godini, tzv. Festa de São João. U sumrak 23. lipnja u centar Porta dolaze deseci tisuća ljudi. Jede se ukusna srdela i ispija neponovljivo vino porto. Tu je još jedna zanimljiva tradicija koja korijene vuče iz poganskih rituala udvaranja: prilikom mimoilaženja u gradskim ulicama prolaznici lupaju jedni druge po glavi mekim plastičnim čekićima ili prekrasnim ljubičastim cvijetom od, ni manje ni više, nego – kapule! Svima koji žele doživjeti grad u ovoj nezaboravnoj noći savjetujem: drž'te se čekića. 

Sandri zahvaljujem na intervjuu i želim puno sreće u realizaciji svih projekata. Činjenica da je diplomu stekla na splitskom studiju konzervacije-restauracije, na kojemu će od iduće godine i predavati, ispunjava me ponosom.

Pogled na Porto

Sandra i njezin dečko Mario s domaćinima – Martom, voditeljicom studija 20/21, i Davidom

Miramar, Capela do Senhor da Pedra

Conserving Outdoor Painted Sculpture meeting 2013

Prošlo je više od mjesec dana od mog zadnjeg posta; planirala sam dovršiti priču o konferenciji koja je početkom lipnja održana u Muzeju Kröller-Müller u Nizozemskoj, ali sam se morala posvetiti radovima na i u kući. Radovi se (konačno) primiču kraju pa sam prije nekoliko dana potražila svoje bilješke s konferencije. U nastavku teksta donosim sažeti prikaz najzanimljivijih izlaganja.

 

Svaki je sudionik na poklon dobio torbu iz muzejske suvenirnice 

 

Dvorana za predavanja

Dvodnevni skup otvorila je Gwynne Ryan iz Muzeja Hirshhorn u Washingtonu. Taj se muzej diči velikim vrtom sa skulpturama (sculpture garden). Ryan je uspoređivala konzerviranje i restauriranje obojenih skulptura na otvorenom s očuvanjem djela medijske umjetnosti, što je njezina specijalnost. (Obavezno pogledajte video "Behind the Scenes: Contemporary Art Conservation", u kojemu Ryan govori o svom poslu.) Naglasila je važnost dokumentacije, ne samo boje (oslika), već procesa donošenja odluka o konzervatorsko-restauratorskom zahvatu na svakoj skulpturi. Dokumentacija nije dovoljna; treba vršiti ispitivanja industrijskih materijala. Razmjena informacija među stručnjacima od velike je važnosti.

 

Skulptura Davida Smitha Agricola I izvorno nije bila premazana bojom, ali ju je umjetnik obojio da bi spriječio koroziju metala. Za vrijeme predavanja pažnju mi je privukla črčkarija restauratorice koja je sjedila pored mene; i ja si na predavanjima često kratim vrijeme crtanjem

Zee-Young Chin iz Samsungova muzeja umjetnosti u Seoulu govorila je o restauriranju Nam June Paikove instalacije 32 cars for the 20th century: play Mozart's Requiem quietly iz 1997. godine. Rad se sastoji od 32 stara američka automobila koji formiraju krug, trokut, kvadrat i crtu. Automobili su premazani srebrnom bojom, a unutrašnjost im je ispunjena starom elektroničkom opremom iz umjetnikova ateljea. Budući da se nalaze na otvorenom, izloženi su velikim oscilacijama temperature i relativne vlažnosti. Boja se ljušti, osobito s prozora. Od 1998. godine muzejsko je osoblje svake dvije godine bojilo automobile srebrnom bojom u spreju, no time nije riješen problem korozije metala. U sklopu recentnog restauratorskog zahvata automobili su pobrušeni i nanovo prebojani, procijepi i pukotine zapunjeni su silikonom, podvozja su ojačana čelikom, a unutrašnjost svakog automobila očišćena je i zaštićena specijalnim premazom. Oko instalacije su postavljene niske ograde kako se najmlađi posjetitelji muzeja ne bi penjali po automobilima.

Automobili nakon odstranjivanja stare boje i mehaničkog čišćenja 

 

Da bi se spriječilo otvaranje automobila, vrata su fiksirana vijcima

Julie Wolfe iz Gettyjeva instituta za restauriranje govorila je o zahvatu na Lichtensteinovoj skulpturi Three Brushstrokes (1984. godina). Skulptura je već jednom bila restaurirana, a posljednji zahvat izveden je u suradnji s umjetnikovim asistentom, Jamesom DePasqualeom. Na Gettyjevim stranicama možete pročitati izvješće o obavljenim radovima. Video-dokumentacija je rađena u time-lapse tehnici, a možete je pogledati ovdje.

Studentica Nikki van Basten sa Sveučilišta u Amsterdamu predstavila je rezultate ispitivanja mogućnosti lokalnog retuširanja monokromnih površina. Skulptura na kojoj je vršila istraživanje je Oldenburgov Trowel, smješten nedaleko od ulaza u Muzej Kröller-Müller. Skulptura je nastala 1971. godine i nekoliko je puta prebojana, zadnji put prije desetak godina. Izvorno je bila srebrne boje, ali ju je umjetnik 1976. godine obojio u plavo. Sadašnja boja je u relativno dobrom stanju, ali se na nekim mjestima odvaja od podloge i ljušti. Van Basten je ispitivala industrijske boje kojima je dodavala različite aditive (sredstva za matiranje i sl.) Iskušavala je i različite metode nanošenja: kistom, spužvom, valjkom, sprejanjem... Zaključila je da se industrijskim bojama mogu postići dobri rezultati, ali aditivi mogu utjecati na starenje boje. Ipak, lokalni retuš nije trajno rješenje; nova boja drugačije stari pa retuši vrlo brzo postaju vidljivi. Koliko je retuširanje (monokromnih) skulptura problematično, sudionici skupa mogli su vidjeti prilikom obilaska muzejskoga vrta; na di Suverovoj skulpturi K-piece retuši su jako uočljivi.

 

Metodologija istraživanja  

 

Sudionici skupa ispred Oldenburgove skulpture 

 

Oštećena boja 

 

Lydia Beerkens pokazuje di Suverovu skulpturu K-piece

 

Retuši se od izvornog premaza razlikuju bojom i sjajem

Frederike Breder iz Muzeja Folkwang govorila je o izazovima restauriranja rukom oslikanih skulptura. U konzervaciji-restauraciji obojenih skulptura na otvorenom etički je prihvatljivo i vrlo uobičajeno da se premaz boje - čak i onaj izvorni - zamijeni novim. Čuva se izvorni izgled skulpture, ne izvorni premaz/materijal, jer "ideja je važnija od osobe koja drži kist," kako je netko rekao u raspravi nakon predavanja. Ipak, kod skulptura koju su umjetnici sami oslikali - Breder je navela primjer Niki de Saint Phalle - restaurator će se teško odlučiti na kompletno odstranjivanje izvorne boje. Znači li to da rukom nanesena boja ima veću vrijednost od industrijskog premaza?

 

Detalj skulpture prije i poslije restauriranja

Paul L. Benson održao je sjajno predavanje o restauriranju dviju skulptura iz zbirke Muzeja Nelson-Atkins u Kanzasu. Najprije je govorio o skulpturama Shuttlecocks Claesa Oldenburga i njegove supruge Coosje van Bruggen. Skulpture su izrađene od nekoliko materijala: aluminij, fiberglas, epoksidna smola... Zbog razlike u toplinskoj diletaciji materijala, na skulpturama su se pojavile pukotine. Boja je raspucala, a u donjem dijelu bila su prisutna oštećenja od kosilice za travu. U ugovoru koji je prilikom akvizicije sklopljen s umjetnikom stajalo je da skulpture treba premazati novom bojom svake tri godine. Osim što je takav zahvat skup, postojala je opasnost da se ispod debelih premaza boje izgube fini detalji pa su restauratori razmotrili druge opcije. Najzanimljivije mi je bilo rješenje koje je ponudio prof. Richard Wolbers sa Sveučilišta u Delawareu; odstraniti postojeću boju do temeljne boje (primer), nakon toga na površinu nanijeti premaz točno određene pH vrijednosti koji će bojom kontarstirati podložnom sloju i završnom premazu. Taj bi sloj bio topljiv u vodi, ali samo pri određenoj pH pa ga kiša ne bi mogla isprati. Završni sloj boje u tom bi slučaju bila polivinil akrilna boja koja propušta vodenu paru.

 

Raspucavanje je uzrokovano razlikom u termalnom širenju materijala

 

Na Oldenburgove je skulpture nanesena nova, postojanija boja, ali u vrlo tankom sloju (0,23 mm)

Druga skulptura o kojoj je Benson govorio zove se Rumi, a autor je Mark di Suvero. Oko baze skulpture raspoređene su vreće sa cinkom i povezane žicama; žice su potom spojene sa skulpturom. To je tzv. katodna zaštitita, tehnika kojom se korozija metalne površine kontrolira na način da je se pretvori u elektrokemijsku ćeliju. Ovaj sustav zaštite funkcionira samo na dijelovima skulpture koji se nalaze ispod zemlje.

Pažnju mi je privuklo i predavanje Kanađanke Stéphanie Gagné koja je govorila o očuvanju javnih skulptura u Quebecu. Taj je grad 1961. godine usvojio odredbu o uključivanju umjetnosti u arhitekturu i okoliš, za što se iz svakog projekta izdvaja 1 % sredstava. Zahvaljujući toj inicijativi Quebec danas broji preko 1300 skulptura na otvorenom. Spomenimo i to da je od 1964. do 1997. godine u Kanadi organizirano više od trideset simpozija na temu skulptura na javnim površinama. Potkraj 1970-ih kanadsko Ministarstvo kulture i komunikacija osnovalo je Centre de conservation du Québec, službu koja se bavi očuvanjem kulturne baštine Quebeca. Obojene skulpture na otvorenom čine gotovo 40 % njihovog godišnjeg posla. Zbog ograničenog budžeta, nedovoljne ekipiranosti i klime koje ograničava mogućnost rada na otvorenom, restauratori su morali osmisliti inovativne strategije očuvanja skulptura na otvorenom. Nude besplatne savjete umjetnicima koji rade skulpture, pomažu lokalnim zajednicama u konkretnim zahvatima i nude obuku zaposlenika u javnim službama.

 

Rizici i dobrobiti obuke zaposlenika u javnim službama

U sklopu konferencije organiziran je obilazak parka skulptura Muzeja Kröller-Müller. Odabrano je nekoliko problematičnih skulptura o kojima su muzejski restauratori razgovarali sa sudionicima skupa.

 

Jean Dubuffet, Jardin d'émail  (1974.)

 

Jardin d'émail , detalj  

 

Kenneth Snelson, Needle tower  (1968.)

 

Muzejski restaurator objašnjava sistem spajanja elemenata od kojih je skulptura načinjena

Konferencija je zaključena okruglim stolom na temu uloge nasljednika umjetnika, njihovih zaklada i imanja (artist's foundations and estates) u odlučivanju o konzervatorsko-restauratorskom zahvatu. Razgovaralo se i o mogućnosti suradnje s proizvođačima boja. Raspravu je vodio Tom Learner iz Gettyja, a sudjelovali su Sophie Webel (Zaklada Debuffet), Giotta Tajiri (Zaklada Tajiri), restauratorice Gwynne Ryan i Lydia Beerkens te Hans Springvloet Dubbeld iz tvrke De Ijssel Coatings.

 

Sudionici okruglog stola

Muzej Kröller-Müller

Skup Conserving Outdoor Painted Sculpture održavao se u Muzeju Kröller-Müller koji se nalazi pored Otterloa,  seoceta na ulazu u Nacionalni park De Hoge Veluwe. U cijelom mjestu ima tek nekoliko ulica. Kuće su vrlo uredne, s velikim prozorima bez zastora u prizemlju i lijepo uređenim vrtovima. Zbog kišnoga svibnja grmovi rodondedrona su još uvijek u cvatu. Svjetla se u kućama pale jako kasno, jer mrak pada tek oko 22 sata; tada se kroz velike prozore na pročelju može zaviriti u život nizozemskog sela.

 

Tradicionalna kuća sa slamnatim krovom 

 

Otterlo, crkva

Rododendroni 

Desetak minuta hoda od središta Otterloa nalazi se ulaz u Nacionalni park De Hoge Veluwe. Nasuprot ulaza je veliko parkiralište s nekoliko stotina bijelih bicikala koje posjetitelji mogu besplatno koristiti. Muzej se nalazi dva i pol kilometra dalje; biciklom je to desetak minuta vožnje, a staza prolazi kroz šumu prošaranu pješčanim proplancima.

Bicikli se ostavljaju na parkiralištu ispred muzeja. Do niske muzejske zgrade vodi široka staza omeđena travnatim površinama. Pred ulazom pažnju plijene dvije skulpture: Monsieur Jacques Oswalda Wenckebacha (1955.) i K-piece Marka di Suvera (1972.). Muzej Kröller-Müller ima jedan od najvećih parkova sa skulpturama u Europi. 

Monsieur Jacques i K-piece pred ulazom u muzej 

 

 

Jedna od ikona Muzeja Kröller-Müller je Plutajuća skulptura Marte Pan (1961.). U pauzi za ručak prvoga dana konferencije sjela sam na travu ispred umjetnog jezerca u kojemu se skulptura nalazi i meditirala 

Kröller-Müller ima najveću zbirku Van Goghovih slika izvan Muzeja Van Gogh u Amsterdamu. Tu se nalaze Most u Arlesu (Pont de Langlois; 1888.), Sijač (1888.), Ljudi koji jedu krumpir (1885.)...

Van Gogh, Most u Arlesu

Van Gogh, Ljudi koji jedu krumpir. Vincentovi obožavatelji, kliknite ovdje.

Obožavam Renoirove slike, a Muzej Kröller-Müller ima nekoliko krasnih primjera(ka). Usporedimo li slike Klaun i U kafeu, vidimo koliko se Renoirov stil promijenio u svega deset godina.

Detalj Renoirove slike Klaun (1868.)


Detalj Renoirove slike U kafeu (1877.)


Profesionalna deformacija konzervatora-restauratora: zabijanje nosa u umjetnine. 

Detalj slike Paula Signaca Ulaz u marsejsku luku (1898.)

Krakelire na slici Pieta Mondriana Kompozicija 10 s crnom i bijelom (1915.)

Rijksmuseum

Zahvaljujući velikodušnoj potpori Zaklade Gabo, ovoga sam tjedna nazočila stručnom skupu Conserving Outdoor Painted Sculpture koji se održavao u muzeju Kröller-Müller u Nizozemskoj. U suradnji s Gettyjevim institutom za konzervaciju, skup je organizirala radna grupa za moderne materijale i suvremenu umjetnosti koja djeluje u okviru Odbora za konzervaciju-restauraciju Međunarodnog savjeta za muzeje (International Council of Museums – Committee for Conservation). Popis predavača i naslove izlaganja možete pogledati ovdje.

U Nizozemsku sam otputovala u ponedjeljak, dan prije konferencije. Muzej Kröller-Müller nalazi se usred nacionalnog parka De Hoge Veluwe, pored mjestašca zvanog Otterlo. Otterlo je od Amsterdama udaljen sat vremena vožnje vlakom i još sat vožnje autobusom. Zbog tako velike udaljenosti organizatori su nam savjetovali da potražimo smještaj u Otterlou ili obližnjem Hoenderloou. Budući da sam na Schiphol sletjela nešto prije podne, odlučila sam iskoristiti priliku i, prije odlaska u Otterlo, posjetiti nedavno otvoreni Muzej Rijks.

S aerodroma sam hvatala vlak za amsterdamski središnji željeznički kolodvor. Odatle do Rijksmuseuma voze tramvajske linije br. 2 i 5; karta se kupuje kod vozača i košta 2.80 eura. Pred muzejom me dočekao veliki red; tek kad to vidiš, shvatiš pravo značenje pojma "kulturni turizam". Sa zadovoljstvom sam ustvrdila da u novčaniku imam člansku iskaznicu ICOMOS-a koja mi jamči besplatan obilazak muzeja. Ne samo to; članovi ICOMOS-a ne moraju čekati u "običnom" redu za karte - za njih je otvoren poseban šalter na kojemu, u manje od minute, dobiju svoju besplatnu ulaznicu. 

Rijksmuseum

U muzeju nije vladala ništa manja gužva nego pred ulazom; posjetitelji su preplavili sve dvorane. Očekivano, najveća je gužva bila ispred slika po kojima je ovaj muzej najpoznatiji. Od Rembrandtove Noćne straže uspjela sam vidjeti samo gornju polovinu. S Vermeerovom Mljekaricom imala sam više sreće; nju sam čak uspjela fotografirati.

 

Rembrandtova Noćna straža (1642. godina) 

 

Detalj Noćne straže

Van Goghov autoportret iz 1887. godine

Vermeerova Mljekarica (oko 1660. godine). Sestra mi je poslala krasnu pjesmu poljske pjesnikinje i nobelovke Wislawe Szymborske koja je inspirirana ovom Vermeerovom slikom:  
So long as that woman from the Rijksmuseum
in painted quiet and concentration
keeps pouring milk day after day 
from the pitcher to the bowl
the World hasn't earned
the world's end.

U tri i pol sata uspjela sam protrčati kroz sve izložbene dvorane. Evo nekoliko predmeta koji su mi (u trku) zapeli za oko:

Kuća za lutke Petronelle Oortman iz 17. stoljeća; svi su predmeti izrađeni u istom mjerilu, na isti način (istom tehnikom) i u istim materijalima kao pravi predmeti

Ova kuća za lutke koštala je koliko i prava kuća na jednom od amsterdamskih kanala! 

Kape koje su u 17. stoljeću nosili nizozemski lovci na kitove; čini se da su se po njima međusobno raspoznavali, jer je svaka različita 

Staklena čaša iz 17. stoljeća koja se koristila za igru ispijanja; u jednom je gutljaju trebalo otpiti tekućinu od jednog do drugog prstena - kome to ne bi pošlo za rukom, morao je iznova pokušati (slutim da su neki namjerno falivali) 

Sol (de Zon), Jan Gregor van der Schardt, oko 1570. - oko 1581. 


Keramička skulpturica medvjeda (zaboravila sam tko ju je napravio i kada)


Ženama nikada nije bilo lako napraviti frizuru

Početkom 20. stoljeća nizozemski antropolog J. P. Kleiweg de Zwaan posjetio je otok Nias i uzeo kalupe lica stanovnika otoka. Kalupe je odnio u Nizozemsku, gdje su načinjeni odljevi. 

Izgleda da se izrada kalupa nije svima svidjela; obratite pažnju na lice čovjeka u gornjem desnom kutu

Muzejska knjižnica i sama djeluje kao eksponat

Zbirku Muzeja Rijks možete pretraživati online. Slike muzejskih predmeta u velikoj rezoluciji mogu se besplatno preuzeti i koristiti, o čemu je nedavno pisao i The New York Times.

Nakon obilaska muzeja vratila sam se na željeznički kolodvor. Kupila sam sendvič i kozji sir s medom – poslastica koju sam nekoliko puta kušala u Nizozemskoj! – i sjela na vlak za Apeldoorn; otamo sam lovila autobus za Otterlo. U hotel sam stigla predvečer. Na recepciji me dočekala poveća skupina ljudi; ispostavilo se da su i oni restauratori i da su tu zbog konferencije.