nedjelja, 24. travnja 2011.

8. međunarodna konferencija studija konzervacije-restauracije

Prije osam godina Odsjek za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije u Splitu organizirao je konferenciju studija konzervacije-restauracije. Konferencija je ubrzo prerasla u godišnji susret studenata i nastavnika triju studija: splitskog, zagrebačkog i dubrovačkog. Isprva su na njoj sudjelovali samo studenti iz Splita i Zagreba, no pokretanjem studija u Dubrovniku pridružuju im se i kolege s tog sveučilišta. Gostovanjem kolega sa Sveučilišta u Ljubljani i Pragu konferencija poprima međunarodni karakter.


Svake je godine drugo sveučilište domaćin skupa. Predavanja drže isključivo studenti. Prezentiraju projekte u kojima su sudjelovali, od konzervatorsko-restauratorskih zahvata do primjene sofisticiranih tehnika za analizu gradbenih materijala umjetnina. Akademija likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu bila je domaćin ovogodišnje, osme po redu konferencije, koja je održana 15. i 16. travnja a okupila je studente i nastavnike iz Zagreba, Splita, Dubrovnika i Ljubljane.



Domaćin 8. Međunarodne konferencije studija konzervacije-restauracije bila je Akademija likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu



Prošle mi se godine pružila prilika da sudjelujem na konferenciji Udruženja sjevernoameričkih poslijediplomskih magistarskih studija restauracije kulturne baštine / Association of North American Graduate Programs in the Conservation of Cultural Property (ANAGPIC). I ova se konferencija održava jednom godišnje i svaki je put drugo sveučilište domaćin. Prošle se godine održavala na Sveučilištu Queens u Kanadi. Ovo je jedino kanadsko sveučilište koje nudi poslijediplomski studij restauracije i jedno od svega pet takvih studija u Sjevernoj Americi. (Naša mala Hrvatska ima čak tri!) Ostala četiri su: Winterthur / University of Delaware, New York University - Institute of Fine Arts, University of California - Los Angeles / Getty i Buffalo State College. (Program Sveučilišta u Texasu - Austin 'ugašen' je prošle godine jer ga sveučilišno vodstvo nije smatralo dovoljno isplativim, iako je to bio jedini američki studij restauracije arhivskog materijala!)



Prošle godine sudjelovala sam na konferenciji sjevernoameričkih studija restauracije koja je održana na Sveučiištu Queens u Kingstonu, Kanada



Na američkoj se konferenciji studenti predstavljaju predavanjima i posterima. Od prošle se godine dodjeljuje nagrada Angelica Zander Rudenstine za osobit doprinos polju restauracije, a dobitnik je pozvan da održi predavanje. Prva dobitnica bila je čuvena Leslie Carlyle, danas nastavnica na Sveučilištu u Lisabonu. Kratki osvrt na prošlogodišnju konferenciju pročitajte na blogu Stevena O'Baniona. Steven je pisao i o ovogodišnjoj konferenciji, kojoj je domaćin bio njegov program - WUDPAC. Na konferenciji je držao izlaganje o prikupljanju informacija kroz razgovore s umjetnicima, a njegova sjajna prezentacija dostupna je ovdje.



Za svečanu večeru u tvrđavi Henry svi smo se trebali obući u odjeću iz viktorijanskog doba



Vožnja od Wilimingtona u Delawareu do Kingstona u pokrajini Ontario traje desetak sati. U povratku smo vrijeme kratili igrom koju je osmislila moja mentorica Joyce Hill Stoner, tzv. Talk Olympics. (WUDPAC-ovci ovo tradicionalno 'igraju' nakon svake ANAGPIC konferencije.) Pravila su jednostavna: studenti dodjeljuju zlatnu, srebrnu i brončanu medalju u tri kategorije: PowerPoint prezentacija, usmena prezentacija i sadržaj predavanja. Svaki student može dati glas, ali svoj izbor mora obrazložiti. (Studenti ovako uče što prezentaciju čini dobrom/uspješnom.) Na kraju se zbrajaju ocjene i proglašavaju pobjednici. Kako bi se osigurala objektivnost, WUDPAC-ovi studenti-predavači nisu u konkurenciji.


U duhu Talk Olympics-a odlučila sam dodijeliti zlatne medalje studentima koji su držali predavanja na zagrebačkoj konferenciji, i to u tri kategorije: sadržaj (obrada teme), kvaliteta vizualnog materijala i usmena prezentacija. Da sve bude po pravilima, splitske studente nisam uključila u izbor.


Zlatna medalja za temu (sadržaj prezentacije)


Sanja Capurso sa Sveučilišta u Dubrovniku održala je sjajno predavanje o pripremi i ispitivanju specijalnih kit masa koje će se koristiti na jednoj slici na drvu koja se trenutno restaurira u radionici Hrvatskog restauratorskog zavoda - Restauratorskog odjela u Dubrovniku. Mentori su joj bili Nađa Lučić i Elio Karamatić. Prezentacija je bila vrlo zanimljiva, a uključivala je nekoliko kratkih video zapisa.



3D prikaz sustava za strukturnu stabilizaciju slike na drvu koja se restaurira u HRZ-ovoj dubrovačkoj radionici


Ispitivani materijali



Zlatnu medalju u ovoj kategoriji dodijelila bih i studentici zagrebačke Akademije Lani Matijašić koja je u kratkim crtama predstavila interdisciplinarni projekt istraživanja kompleksa dvorca Brezovica. Projekt je osvojio potporu Sveučilišta u Zagrebu, a u njemu sudjeluje sedam fakulteta: Akademija likovnih umjetnosti (restauratori se bave zidnim slikama u dvorcu), Arhitektonski fakultet, Geodetski fakultet, Agronomski fakultet, Studij krajobrazne arhitekture, Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije te Filozofski fakultet. (Studentice Filozofskog fakulteta Ana Kaniški, Mateja Kuka, Iva Raič Stojanović i Antonia Tomić održale su predavanje odmah nakon Lane; govorile su o istraživanju arhivskih izvora o Brezovici.)



Svaki fakultet-sudionik projekta ima svoje zadatke



Zlatna medalja za Powerpoint prezentaciju


I u ovoj ću kategoriji dodijeliti dvije zlatne medalje. Prva ide Mojci Lorber sa Sveučilišta u Ljubljani koja je govorila o različitim načinima zamjene izgubljenog materijala u restauriranju keramike. Mojca je prikazala šest predmeta na kojima je izvela rekonstruktivne zahvate. Osobito je dojmljiva bila primjena uređaja za restauriranje velikih arheoloških predmeta te korištenje transparentnog kalupa.



Primjena specijalnog uređaja za restauriranje velikih arheoloških predmeta



I druga zlatna medalja ide u Sloveniju, ovaj put Roku Dolničaru. Rok je govorio o problemima konzerviranja drvenih skulptura na otvorenom prostoru. Obradio je umjetnine u 'parku' skulptura u Kostanjevici na Krki. Izradio je interaktivnu kartu na kojoj je označen položaj svake skulpture, a klikom miša otvara se katalog s osnovnim informacijama (autor, godina nastanka, dimenzije i dr.) i opisom postojećeg stanja te 'album' s fotografijama.



Rok Dolničar izradio je interaktivnu kartu



Zlatna medalja za prezentacijske vještine


Posljednja medalja ide Maji Sučević-Miklin; ona je s kolegom Juricom Milinkovićem održala predavanje o konzervatorsko-restauratorskim radovima na portretima supružnika Catinelli-Obradić iz Muzeja Grada Zagreba. Maja je studentica zagrebačkog Odsjeka za restauriranje-konzerviranje, a osvojila me sigurnim nastupom i dobro uvježbanim govorom.



Predavanje Maje Sučević-Miklin i Jurice Milinkovića



Čestitke svim (ostalim) studentima - bili ste sjajni! Fotografije s konferencije možete pogledati ovdje. Vidimo se za godinu dana u Splitu! :)


(U idućem postu nastavljam priču o Beču. Studentice prve godine Tina Tomšič, Ana Šapina i Ivana Duvnjak napisale su odličan članak o ovom stručnom putovanju - pročitajte ga!)

utorak, 12. travnja 2011.

Kočije u Schönbrunnu

Prošli sam tjedan posjetila Beč sa studentima prve godine. U posjet austrijskoj prijestolnici pozvala nas je kolegica Valentina Ljubić, voditeljica konzervatorsko-restauratorske radionice Tehničkog muzeja u Beču (Technisches Museum Wien) i voditeljica specijalističkog usmjerenja konzervacija-restauracija metala splitske Umjetničke akademije. Valentina nam je organizirala posjet najznačajnijim muzejima i obilazak restauratorskih radionica.



Tina Tomšič i Valentina Ljubić ispred Tehničkog muzeja u Beču. Valentina nam je pronašla povoljan smještaj u centru grada, dok se Tina pobrinula da sigurno stignemo u Beč i još sigurnije vratimo kući.



U Beču smo proveli pet dana. Prvi je dan bio rezerviran za Schönbrunn. Kako smo u grad doputovali oko podne, a dva sata kasnije smo imali zakazan posjet Muzeju kočija (Wagenburg), nije bilo vremena za obilazak dvorca.



Zajednička fotografija ispred dvorca Schönbrunn: Valentina Ljubić sa studentima prve godine


Na pomoćnim smo zgradama vidjeli radnike koji izvode manje sanacijske radove


Sanacijski radovi na fasadi Muzeja kočija



Carski je 'vozni park' nekoć brojio 600 kočija, saonica i sličnih prometala. Preživjelo ih je stotinjak, a najljepši su primjerci izloženi u Muzeju kočija. U dijelu muzeja u kojemu se čuva najpoznatija od svih - krunidbena kočija Habsburgovaca - za vrijeme našeg posjeta obavljala se dezinsekcija parketa visokom temperaturom. Za ovo su korištene specijalne 'deke', poput onih koje se koriste za zagrijavanje guma u Formuli 1. (Drvo se zagrijava na temperaturu od 65 °C i tako ostavlja sat vremena.) Muzejski su nam restauratori objasnili da dezinskecija mikrovalovima koju su ranije proveli nije dala željene rezultate. Prisutnost i aktivnost insekata prate pomoću feromonskih klopki.



Dezinsekcija parketa zagrijavanjem



Od svih me se izložaka najviše dojmila velika crna pogrebna kočija s kraja 19. stoljeća. Posljednji je put korištena 1989. godine na pogrebu posljednje austrijske carice Zite.



Carska pogrebna kočija (kraj 19. stoljeća)



Nakon posjeta restauratorskoj radionici za predmete (eng. objects, njem. Objekten), restauratorica Daniela Sailer provela nas je kroz muzejski depo. Svi su predmeti prekriveni plahtama kako bi se zaštitili od prašine. Na svakoj kočiji nalazi se jedna feromonska klopka. Uz pomoć Oddyjevog testa ispituje se prikladnost materijala korištenih za pohranu.



Depo Muzeja kočija


Test ubrzne korozije (tzv. Oddyjev test)



Daniela radi u radionici za restauraciju tekstila. Pokazala nam je nekoliko predmeta koje trenutno restaurira, između ostalog i dio opreme za konja koji je vukao carske saonice.



Bogato izvezeno 'pokrivalo' za konja ukrašeno je praporcima. Vožnja u ovim saonicama morala je zvučati čarobno!



U prostoriji za snimanje umjetnina pažnju su mi privukle lutke za izlaganje odjeće. Daniela nam je objasnila da postoje različiti modeli - po jedan za svako stilsko razdoblje; kod izlaganja haljina kakve ovaj muzej posjeduje treba voditi računa i o tome!



Lutke za izlaganje odjeće


Zajednička fotografija: Daniela Sailer, Valentina Ljubić i studenti prve godine


Medvjeđa glava po kojoj se Elizabeta od Bavarske (Sisi) navodno penjala na konja?!



Nakon Muzeja kočija laganim smo se korakom zaputili do Glorijeta gdje smo kušali bečke kolače.




Glorijet je sagrađen 1775. godine, a projektirao ga je arhitekt J. F. Hetzendorf von Hohenberg

nedjelja, 27. ožujka 2011.

Nacionalni muzej američkih Indijanaca, 2. dio

Svaki predmet u depou Nacionalnog muzeja američkih Indijanaca - a ima ih nekoliko stotina tisuća - pohranjen je u za tu svrhu izrađenu kutiju ili na drugi način stabiliziran i zaštićen na polici. Prilikom preseljenja zbirke iz skladišta u Bronxu u zgradu Centra za kulturne resurse u predgrađu Washingtona za ovaj su posao bili zaduženi konzervatori-restauratori. Prethodno su svaki predmet očistili, prema potrebi konsolidirali te fotografirali. Fotografije su pohranjene u bazu podataka koja bi trebala smanjiti potrebu za rukovanjem predmetima, a time i rizik od njihovog oštećivanja. Umjesto da uzmete predmet i prevrćete ga po rukama da biste ga pogledali, sada možete pogledati njegovu fotografiju u visokoj rezoluciji.


Indijanske figurice (lutke)

  

Strijele
  

Čizmice


Centar za kulturne resurse - ali i svaki veći muzej u Americi - zapošljava nekoliko ljudi koji se bave izradom postolja za predmete u muzejskom postavu i depou; to su tzv. mount-makers. Predmete treba primjereno poduprijeti jer materijali od kojih su načinjeni stare i propadaju. Neki su predmeti isuviše krhki da bi se njima slobodno rukovalo. Osim toga, predmeti moraju biti izloženi na određeni način.

"Sve je više prepoznato da je prevencija oštećenja korisnija od restauratorske intervencije," stoji na početku knjige Mount-Making for Museum Objects. "Izbor materijala za pohranu predmeta, tehnike koje se koriste prilikom transporta umjetničkih zbirki i kontrola mikroklimatskih uvjeta u zgradi ilustriraju ovaj preventivni pristup. Izrada sigurnih i stabilnih postolja ima ključnu ulogu u zaštiti krhkih i fleksibilnih predmeta te predstavlja još jedan od načina čuvanja zbirki. Bilo da je riječ o izradi podstavljene podloge ("jastuka") i kutije za pohranu, ili vizualno atraktivnog izložbenog postolja (...), krajnji je cilj sačuvati fizički integritet predmeta uz minimalan utjecaj na njegovu strukturu."

Koliko mi je poznato, kod nas još ne postoje stručnjaci koji bi se bavili ovim poslom, a nije prepoznata ni potreba za formiranjem specijalizacije unutar postojećih studijskih programa konzervacije-restauracije.


Gospođa koja se bavi izradom postolja (eng. mount-maker) pokazuje lutku na kojoj će biti izložena odjeća i "kruna" indijanskog poglavice  


Obilazak Centra za kulturne resurse završili smo u restauratorskim radionicama; tu su nam restauratori i studenti restauracije koji u Centru odrađuju obaveznu praksu govorili o predmetima na kojima rade.


Posjet restauratorskoj radionici Centra za kulturne resurse  


Više od bogatstva arheoloških i etnografskih predmeta u zbirci NMAI-a zadivljuje jedino raznolikost materijala od kojih su načinjeni: vlati trave, korijenje, bodlje dikobraza, školjke, perlice... Njihovo očuvanje predstavlja pravi izazov za restauratore. (Iskreno, ne znam koliko bih se snašla s takvim materijalima - već mi slike zadaju dovoljno problema. :)


I krojački se naprstak može koristiti za ukrašavanje odjeće :)
  
Jednako tako i perje!
  
Naušnice od školjki i perja egzotičnih ptica
  

Najviše me se dojmila jedna Indijanka koja je restaurirala pojas izrađen od crnih i bijelih perli. Objasnili su mi da pleme iz kojega taj predmet potječe ne dozvoljava da njime rukuje netko tko nije njihove krvi, zato je Centar za kulturne resurse morao angažirati restauratoricu Indijanku. Ona nam je, pak, ispričala da šare na tom pojasu pričaju priču o davno sklopljenom savezu između Indijanaca i bijelog čovjeka. U nizovima crnih i bijelih perli zapretena je jedna priča, povijest jednog naroda; onome tko ne poznaje taj jezik to izgleda kao obični crno-bijeli pojas.

ponedjeljak, 14. veljače 2011.

Nacionalni muzej američkih Indijanaca, 1. dio

Centar za kulturne resurse, Cultural Resources Center, jedna je od tri ustanove koje čine Nacionalni muzej američkih Indijanaca u Washingtonu, National Museum of the American Indian (NMAI). Muzej posjeduje oko 825000 arheoloških i etnografskih predmeta koji predstavljaju više od 1200 domorodačkih kultura Sjeverne i Južne Amerike, a obuhvaćaju vremenski period od čak 12000 godina.


Samo je manji dio ove goleme zbirke izložen i dostupan javnosti. Ostatak je od 1999. godine pohranjen u depoima Centra za kulturne resurse, a do tada se nalazio u pretrpanom skladištu u newyorškom Bronxu. Preseljenje zbirke trajalo je pet godina i postavilo je nove standarde u konzervatorsko-restauratorskoj struci.



Centar za kulturne resurse (maketa)



Centar primarno služi kao depo, no posjeduje i restauratorske radionice, knjižnicu te arhiv. U njemu se nalazi i služba za repatrijaciju. (Više o ovoj temi u idućem postu.) Zgrada u obliku školjke podignuta je između 1996. i 1998. godine u predgrađu Washingtona.



Centar za kulturne resurse (pogled)



Kod projektiranja su konzultirani pripadnici indijanskih plemena pa "arhitektura Centra odražava brojne indijanske kulturne principe i principe oblikovanja," kako stoji na službenoj web stranici muzeja. Zaobljeni krov i spiralne forme podsjećaju na oblike kakve često nalazimo u prirodi (paukova mreža, krilo leptira...). Povezanost s okolišem jako je naglašena; uokolo zgrade zasađeno je autohtono indijansko raslinje - trave, grmovi i drveće.


U zgradi se nalazi prostor za obrede i molitvu. Arhitekti su doista mislili na svaku sitnicu pa se pored svetišta nalaze kupaonice u kojima se Indijanci koji posjećuju Centar mogu pripremiti za obavljanje obreda. Neki se obredi mogu izvoditi samo na otvorenom - zato se uz zgradu nalazi i neka vrsta svetog gaja.



Prostorija za obrede


Indijanci ovdje ostavljaju svoje talismane



Skladišni prostori djeluju impresivno; kraj gotovo da im se ne nazire. Predmeti su pohranjeni u velike metalne ormare koji se pomiču preko tračnica. Na svakom se ormaru nalazi zemljopisna karta na kojoj je označeno područje iz kojega predmeti potječu. Predmeti koji dolaze iz iste regije raspoređeni su prema nazivu plemena kojemu pripadaju, abecednim redom. Prilikom pohrane vodilo se računa (i) o tome u kakvim su odnosima bila plemena - ako su bila 'na ratnoj nozi', predmeti se nisu pohranjivali jedni uz druge. (Eto na što sve misle restauratori i kustosi u Americi!)



Indijanski totemi u depou Centra za kulturne resurse


Arheološki i etnografski predmeti pohranjeni su u velike metalne ormare. (Ovo je samo dio jednog reda ormara!)


Restauratorica Emily Kaplan pokazuje kako su predmeti pohranjeni.



Prije nego što su predmeti transportirani iz skladišta u New Yorku u novi depo u Washingtonu, svakome je dodijeljen jedinstveni bar kod - radi lakšeg praćenja i evidencije. U Washingtonu je svaki predmet posebno zapakiran i pohranjen u ladicu na kojoj se nalazi još jedna naljepnica s bar kodom te ceduljica s imenom plemena kojemu predmet pripada.


Jedno indijansko pleme zove se Croatan - skoro pa Croatian. :)


petak, 28. siječnja 2011.

Moja Amerika u pet slika, 2. dio

(Priča o Americi u pet slika - autoportreta - snimljenih iSight kamerom.)


Photo 61 (23-02-2010)



Fotografija snimljena u laboratoriju istraživačkog centra Louise du Pont Crowninshield u pauzi između predavanja i vježbi iz kolegija Instrumentna analiza. Studenti magistarskog studija na drugoj godini prate samo ovaj kolegij; ostatak vremena (nerijetko i vikende!) provode u radionici odabrane specijalizacije (namještaj, predmeti /eng. objects/, oslikane površine, slike, papir, fotografije, tekstili). Tijekom godine moraju odraditi cjeloviti konzervatorsko-restauratorski zahvat na jednoj umjetnini, prirediti dokumentaciju i izraditi tehničku studiju. Ovo posljednje pišu u formi znanstvenog rada; taj se zadatak ocjenjuje u sklopu kolegija Instrumentna analiza.


Kolegij vodi dr. sc. Joseph N. Webber ili, kako ga studenti od milja zovu, Doctor Joe. U jesenskom semestru predaje o spektroskopskim tehnikama ispitivanja, a u proljetnom o kromatografiji. U skripti koju studentima daje na početku semestra sabrani su tekstovi koje moraju pročitati prije njegovih predavanja, tzv. pre-assigned readings. U uvodnom se dijelu nalazi opis kolegija, pregled prava i obaveza studenata i, što je osobito važno, kriteriji ocjenjivanja. "A označava izvanredan rad; ocjena se dodjeljuje onima čija je izvedba nadmašila navedene kriterije kolegija. B označava kompetenciju; dodjeljuje se onima koji na zadovoljavajući način obave sve zadatke. C se dodjeljuje radu koji je ispod nivoa navedenih kriterija, odnosno koji ih ne zadovoljava." Dr. Joe poznaje samo ocjene odličan, vrlo dobar i dobar. Ako si odradio sve što se od tebe očekuje i zadovoljio postavljene kriterije, to još uvijek nije dovoljno za ocjenu 'odličan'. Da bi dobio tu ocjenu, trebaš nadmašiti očekivanja. Čini vam se pretjerano? Jedna od stvari koje sam u Americi naučila: ako tražiš puno od studenata, puno i dobiješ. "Svi, ali doista SVI, moraju sudjelovati u raspravi o umjetninima na kojima kolege rade," stoji dalje u tekstu. "Vaše sudjelovanje u raspravama ocjenjivat će se. Sposobnost da raspravljate o svom i znanstvenom radu Vaših kolega na informiran i uljudan način bitna je osobina svakog zrelog stručnjaka." Ovako se studenti uče kritičkom razmišljanju i argumentiranom raspravljanju.


U vrijeme mog boravka za vježbe iz kolegija Instrumentna analiza bila je zadužena Amanda Norbutus, studentica doktorskog studija restauracije. (WUDPAC-ovci nastoje uključiti doktorske studente u izvođenje nastave, a studente dodiplomskog studija u istraživanja svojih doktorskih studenata - to se zove sinergija.) Do kraja proljetnog semestra studenti nauče rukovati svim instrumentima u laboratoriju, od XRF- a do FTIR-a. Analizu umjetnina obavljaju gotovo samostalno, ne zato što će to sutra morati raditi - neće; samo najveći muzeji raspolažu vlastitim istraživačkim laboratorijima, a u njima rade specijalizirani stručnjaci, tzv. conservation scientists. Usvajanje ovih znanja i vještina nužno je kako bi se budući restauratori upoznali s metodologijom znanstvenog istraživanja, naučili pripravljati uzorke koje će slati na analizu te, možda najvažnije, kako bi znali interpretirati podatke koje im laboratorij dostavi.



Photo 102 (07-04-2010)



Priču o Americi završavam fotografijom snimljenom u Central Parku; sat vremena kasnije držala sam predavanje o konzervatorsko-restauratorskim radovima na Peristilu u Centru za restauraciju Instituta za umjetnost Sveučilišta u New Yorku. Tamo sam provela nekoliko dana kao gostujući nastavnik; bio je to dio mini-turneje po istočnoj obali koja me odvela do restauratorskih radionica Metropolitana i Muzeja moderne umjetnosti (MoMA) u New Yorku te bostonskog Museum of Fine Arts (BMFA). New York ću najviše pamtiti po jednoj mladoj restauratorici fotografija koju sam upoznala za svog prvog posjeta Metropolitanu.


U sklopu kolegija o restauriranju fotografskih materijala, jednog od četiri kolegija koja sam pratila u Delawareu, krajem siječnja bio je organiziran posjet Metropolitanovoj radionici za restauraciju fotografija. Nora Kennedy, voditeljica radionice, govorila je o povijesti fotografije i pokazala nam svoje najdraže primjerke iz Metropolitanove zbirke, od Talbotovih pionirskih radova do suvremene američke fotografije. (Ako ste raspoloženi za kratku šetnju kroz povijest i fotografiju, kliknite ovdje.) Jedna druga restauratorica govorila je o restauraciji dagerotipija. Posljednje je predavanje održala Luisa Casella, Portugalka koja je kao stipendist Zaklade Mellon u Metropolitanu istraživala "postojanost autokromnih bojila u anoksičnoj atmosferi". (Za one koji žele znati više, ovo je Luisina web stranica.)


Po naglasku mi je bilo jasno da je Europljanka pa sam joj nakon predavanja prišla i upitala je odakle je. Odgovorila je da je iz Portugala, ja sam joj rekla da sam iz Hrvatske, dala mi je svoju posjetnicu i rekla da joj se javim ako opet budem u gradu. Desetak dana kasnije planirala sam otići u New York na predstavu koju su TBF-ovci radili sa Zagrebačkim kazalištem mladih. Poslala sam Luisi mail i pitala je želi li mi se pridružiti; pristala je i pozvala me do odsjednem kod nje. Luisin se stančić nalazio na sjevernom kraju Manhattana; mali jednosobni stan s velikim prozorima bez zavjesa. Ni u zgradi preko puta nitko nije imao zavjese na prozorima pa si mogao vidjeti što ljudi rade. Čini mi se, ipak, da su ljudi u New Yorku previše zaokupljeni vlastitim životima da bi pokazivali interes za tuđe. "Tri sam godine u ovome gradu," rekla mi je Luisa, "A ti si prva osoba koja me pozvala da nešto radimo zajedno. Ljudi ti ovdje neće samo pristupiti i predložiti da se nađete - ne ako od toga nemaju koristi. Ako ti njima pristupiš, odmah će pomisliti da nešto tražiš. Ovdje ne možeš nekoga nazvati u 11 ujutro i pitati ga želi li ići s tobom na ručak u podne - ljudima je raspored popunjen tjednima unaprijed."


Live in New York City once, but leave before it makes you hard, kaže Baz Luhrmann u pjesmi Sunscreen, i jasno mi je na što cilja. Kako o Americi uvijek pričam s oduševljenjem, ljudi me često pitaju želim li se tamo vratiti. "Da," odgovaram, "Ali samo na nekoliko godina."


utorak, 11. siječnja 2011.

Moja Amerika u pet slika, 1. dio

(Priča o Americi u pet slika - autoportreta - snimljenih iSight kamerom.)

Photo 3 (12-01-2010)


Prije godinu dana otputovala sam u Sjedinjene Američke Države kao stipendist Junior Faculty Development programa (JFDP). Prvih nekoliko dana provela sam s ostalim stipendistima na Sveučilištu u Kanzasu, u snijegom zatrpanom gradiću Lawrence. Moje konačno odredište bila je savezna država Delaware.

Sveučilište u Delawareu i muzej Winterthur zajedno administriraju studij konzervacije-restauracije, jedan od svega četiri magistarska studija restauracije u SAD-u i jedini doktorski studij. Moja savjetnica Joyce Hill Stoner i domaćica Gwen Manthey dočekale su me u nedjelju navečer u zračnoj luci u Philadelphiji. U ponedjeljak rano ujutro našli smo se u istraživačkom centru muzeja Winterthur: pokazali su mi moj radni stol u radionici za konzervaciju i restauraciju tekstila (to je bilo jedino slobodno mjesto), proveli me kroz restauratorske radionice i laboratorije, upoznali s nastavnicima i studentima. Na sastanku s mentorskim timom uručen mi je raspored predavanja i drugih aktivnosti kojima ću ispuniti svojih pet mjeseci u Americi.

JFDP stipendisti u pravilu imaju jednog akademskog savjetnika (mentora) i jednog koordinatora na sveučilištu, no WUDPAC-ovci su se potrudili i dodijelili mi ih čak četiri: profesoricu Stoner, voditeljicu doktorskog studija, Vicki Cassman, voditeljicu dodiplomskog studija, Jennifer Jae Gutierrez, zaduženu za diplomski studij, i Joelle D.J. Wickens, voditeljicu radionice za restauraciju tekstila. Imala sam i dvije savjetnice: Debru Hess Norris, prorektoricu Sveučilišta u Delawareu, i Stephanie Auffret koja predaje restauraciju namještaja, a tih je dana obranila doktorat na Sveučilištu Sorbonne. (Stephanie je imala jako zanimljivu temu doktorskog istraživanja: autentičnost francuskog pokućstva.)

Koliko su se svi trudili da mi boravak bude ugodan pokazuje i prva slika: u radionici me dočekao radni stol okićen ukrasnim trakicama, s velikim natpisom 'Welcome Sagita'. Netko je s Facebooka skinuo sliku mog mačka; isprintali su je, uokvirili i stavili na stol - da se osjećam kao kod kuće.


Photo 24 (21-02-2010)


Spomenula sam Gwen Manthey: ona je studentica magistarskog studija restauracije i s mužem Jasonom živi u malom mjestu zvanom Lincoln University u Pennsylvaniji. (Sveučilište Lincoln prvo je crnačko sveučilište u Americi, utemeljeno 1854. godine kad Ashmun Institute.)

Gwen i Jason iznajmili su mi sobu u svojoj kući. Kuća im je bila prava američka; s golemom kuhinjom i još većim dnevnim boravkom, velikim televizorom, Playstationom i spravama za vježbanje u podrumu, stražnjim trijemom na kojemu smo vikendom roštiljali, garažom za dva automobila i velikim vrtom po kojem su se rastrčavali njihovi psi Astro i Rocket. Pored kuće se nalazilo nekoliko amiških farmi. Ovaj dio Pennsylvanije zove se Amish ili Dutch Farmlands (Dutch dolazi od Deutsch). Rano ujutro, na putu za posao, na cesti bih često vidjela njihove crne kočije. Farme se otvaraju krajem ožujka; tada smo kod Amiša kupovali sadnice cvijeća, domaću marmeladu (tegla košta samo dva dolara!) i jaja.

Moja se soba nalazila na katu i imala je pogled na trijem i vrt. Radni stol je bio pored prozora; starinski stol s vitrinom po kojoj sam lijepila post-it papiriće s e-mail adresama, obavezama za taj tjedan i idejama za svoj studijski program.

Lincoln University udaljen je od Sveučilišta u Delawareu dvadeset minuta vožnje, a od muzeja Winterthur četrdeset. I prije dolaska u Ameriku upozorili su me da ću morati kupiti automobil, jer javni prijevoz dobro funkcionira samo u velikim gradovima. Krajem siječnja kupila sam deset godina staru Toyotu Tercel za samo dvije tisuće dolara; pronašla sam je preko sveučilišnog online oglasnika. Nekako sam zamišljala kako ću u Americi voziti pick-up kamionet ili barem neki američki automobil, možda Pontiac, no brzo su me uvjerili da je 'Japanac' puno pouzdaniji.


Photo 41 (21-02-2010)


Ova je fotografija snimljena u knjižnici Sveučilišta u Delawareu, kamo sam obično odlazila kasno navečer, nakon posljednjeg predavanja. Kao gostujući nastavnik pratila sam nastavu na poslijediplomskom magistarskom studiju; ona se odvija u istraživačkom centru Louise du Pont Crowninshield na imanju Winterthur. Iako Winterthur ima svoj arhiv i knjižnicu s bezbroj knjiga o konzervaciji i restauraciji, sveučilišna knjižnica raspolaže najsuvremenijom opremom za brzo skeniranje i fotokopiranje. Ne samo to; u knjižnici se nalaze učionice za samostalno i grupno učenje, laboratoriji s računalnom opremom, čak i studio za snimanje televizijskih i radio emisija! Knjižnica preko tjedna radi do 2 ujutro, a vikendom cijelu noć.

Jedna od prvih knjiga koje sam skenirala, a onda mailom poslala hrvatskim kolegama, bio je zbornik radova Gerryja Hedleyja, Measured Opinions. Imala sam zadatak pročitati dva poglavlja knjige, napisati sažetak i pripremiti kratko izlaganje za tzv. Reading Seminar koji dva puta u semestru vodi profesorica Stoner. Ovo je bila jedna od aktivnosti studenata druge godine magistarskog studija koji specijaliziraju restauraciju štafelajnih slika. Svaki je student morao na ovaj način obraditi jednu knjigu ili dio knjige, a literaturu je birala profesorica Stoner pazeći da izabrani naslovi budu tematski povezani. Ovo je bilo zanimljivo i jako korisno: zamislite da vam netko u sat i pol vremena prepriča sadržaj pet ili šest kapitalnih knjiga iz područja kojim se bavite!

(Na jednom predavanju krajem travnja upoznala sam studenta doktorskog studija informatičkih znanosti, mladića koji je magistrirao filozofiju i računarstvo na Oxfordu. Rekao mi je da mu je najbolja stvar tamo bio individualni rad s mentorom; umjesto predavanja, profesor bi mu svaki tjedan dao da pročita jednu knjigu, a onda bi se našli na konzultacijama i razgovarali o tome.)