Nacionalni muzej američkih Indijanaca, 2. dio

Svaki predmet u depou Nacionalnog muzeja američkih Indijanaca - a ima ih nekoliko stotina tisuća - pohranjen je u za tu svrhu izrađenu kutiju ili na drugi način stabiliziran i zaštićen na polici. Prilikom preseljenja zbirke iz skladišta u Bronxu u zgradu Centra za kulturne resurse u predgrađu Washingtona za ovaj su posao bili zaduženi konzervatori-restauratori. Prethodno su svaki predmet očistili, prema potrebi konsolidirali te fotografirali. Fotografije su pohranjene u bazu podataka koja bi trebala smanjiti potrebu za rukovanjem predmetima, a time i rizik od njihovog oštećivanja. Umjesto da uzmete predmet i prevrćete ga po rukama da biste ga pogledali, sada možete pogledati njegovu fotografiju u visokoj rezoluciji.

Indijanske figurice (lutke)

  

Strijele

  

Čizmice

Centar za kulturne resurse - ali i svaki veći muzej u Americi - zapošljava nekoliko ljudi koji se bave izradom postolja za predmete u muzejskom postavu i depou; to su tzv. mount-makers. Predmete treba primjereno poduprijeti jer materijali od kojih su načinjeni stare i propadaju. Neki su predmeti isuviše krhki da bi se njima slobodno rukovalo. Osim toga, predmeti moraju biti izloženi na određeni način.

"Sve je više prepoznato da je prevencija oštećenja korisnija od restauratorske intervencije," stoji na početku knjige Mount-Making for Museum Objects. "Izbor materijala za pohranu predmeta, tehnike koje se koriste prilikom transporta umjetničkih zbirki i kontrola mikroklimatskih uvjeta u zgradi ilustriraju ovaj preventivni pristup. Izrada sigurnih i stabilnih postolja ima ključnu ulogu u zaštiti krhkih i fleksibilnih predmeta te predstavlja još jedan od načina čuvanja zbirki. Bilo da je riječ o izradi podstavljene podloge ("jastuka") i kutije za pohranu, ili vizualno atraktivnog izložbenog postolja (...), krajnji je cilj sačuvati fizički integritet predmeta uz minimalan utjecaj na njegovu strukturu."

Koliko mi je poznato, kod nas još ne postoje stručnjaci koji bi se bavili ovim poslom, a nije prepoznata ni potreba za formiranjem specijalizacije unutar postojećih studijskih programa konzervacije-restauracije.

Gospođa koja se bavi izradom postolja (eng. mount-maker) pokazuje lutku na kojoj će biti izložena odjeća i "kruna" indijanskog poglavice  

Obilazak Centra za kulturne resurse završili smo u restauratorskim radionicama; tu su nam restauratori i studenti restauracije koji u Centru odrađuju obaveznu praksu govorili o predmetima na kojima rade.

Posjet restauratorskoj radionici Centra za kulturne resurse  

Više od bogatstva arheoloških i etnografskih predmeta u zbirci NMAI-a zadivljuje jedino raznolikost materijala od kojih su načinjeni: vlati trave, korijenje, bodlje dikobraza, školjke, perlice... Njihovo očuvanje predstavlja pravi izazov za restauratore. (Iskreno, ne znam koliko bih se snašla s takvim materijalima - već mi slike zadaju dovoljno problema. :)

I krojački se naprstak može koristiti za ukrašavanje odjeće :)

  

Jednako tako i perje!

  

Naušnice od školjki i perja egzotičnih ptica
  

Najviše me se dojmila jedna Indijanka koja je restaurirala pojas izrađen od crnih i bijelih perli. Objasnili su mi da pleme iz kojega taj predmet potječe ne dozvoljava da njime rukuje netko tko nije njihove krvi, zato je Centar za kulturne resurse morao angažirati restauratoricu Indijanku. Ona nam je, pak, ispričala da šare na tom pojasu pričaju priču o davno sklopljenom savezu između Indijanaca i bijelog čovjeka. U nizovima crnih i bijelih perli zapretena je jedna priča, povijest jednog naroda; onome tko ne poznaje taj jezik to izgleda kao obični crno-bijeli pojas.

Nacionalni muzej američkih Indijanaca, 1. dio

Centar za kulturne resurse, Cultural Resources Center, jedna je od tri ustanove koje čine Nacionalni muzej američkih Indijanaca u Washingtonu, National Museum of the American Indian (NMAI). Muzej posjeduje oko 825000 arheoloških i etnografskih predmeta koji predstavljaju više od 1200 domorodačkih kultura Sjeverne i Južne Amerike, a obuhvaćaju vremenski period od čak 12000 godina.

Samo je manji dio ove goleme zbirke izložen i dostupan javnosti. Ostatak je od 1999. godine pohranjen u depoima Centra za kulturne resurse, a do tada se nalazio u pretrpanom skladištu u newyorškom Bronxu. Preseljenje zbirke trajalo je pet godina i postavilo je nove standarde u konzervatorsko-restauratorskoj struci.

Centar za kulturne resurse (maketa)

Centar primarno služi kao depo, no posjeduje i restauratorske radionice, knjižnicu te arhiv. U njemu se nalazi i služba za repatrijaciju. (Više o ovoj temi u idućem postu.) Zgrada u obliku školjke podignuta je između 1996. i 1998. godine u predgrađu Washingtona.

Centar za kulturne resurse (pogled)

Kod projektiranja su konzultirani pripadnici indijanskih plemena pa "arhitektura Centra odražava brojne indijanske kulturne principe i principe oblikovanja," kako stoji na službenoj web stranici muzeja. Zaobljeni krov i spiralne forme podsjećaju na oblike kakve često nalazimo u prirodi (paukova mreža, krilo leptira...). Povezanost s okolišem jako je naglašena; uokolo zgrade zasađeno je autohtono indijansko raslinje - trave, grmovi i drveće.

U zgradi se nalazi prostor za obrede i molitvu. Arhitekti su doista mislili na svaku sitnicu pa se pored svetišta nalaze kupaonice u kojima se Indijanci koji posjećuju Centar mogu pripremiti za obavljanje obreda. Neki se obredi mogu izvoditi samo na otvorenom - zato se uz zgradu nalazi i neka vrsta svetog gaja.

Prostorija za obrede

Indijanci ovdje ostavljaju svoje talismane

Skladišni prostori djeluju impresivno; kraj gotovo da im se ne nazire. Predmeti su pohranjeni u velike metalne ormare koji se pomiču preko tračnica. Na svakom se ormaru nalazi zemljopisna karta na kojoj je označeno područje iz kojega predmeti potječu. Predmeti koji dolaze iz iste regije raspoređeni su prema nazivu plemena kojemu pripadaju, abecednim redom. Prilikom pohrane vodilo se računa (i) o tome u kakvim su odnosima bila plemena - ako su bila 'na ratnoj nozi', predmeti se nisu pohranjivali jedni uz druge. (Eto na što sve misle restauratori i kustosi u Americi!)

Indijanski totemi u depou Centra za kulturne resurse

Arheološki i etnografski predmeti pohranjeni su u velike metalne ormare. (Ovo je samo dio jednog reda ormara!)

Restauratorica Emily Kaplan pokazuje kako su predmeti pohranjeni.

Prije nego što su predmeti transportirani iz skladišta u New Yorku u novi depo u Washingtonu, svakome je dodijeljen jedinstveni bar kod - radi lakšeg praćenja i evidencije. U Washingtonu je svaki predmet posebno zapakiran i pohranjen u ladicu na kojoj se nalazi još jedna naljepnica s bar kodom te ceduljica s imenom plemena kojemu predmet pripada.

Jedno indijansko pleme zove se Croatan - skoro pa Croatian. :)