Zagrebačka industrijska baština

Sredinom listopada u Muzeju grada Zagreba otvara se izložba "Industrijski centar države: Zagrebačka industrijska baština 1918.-1945.", druga po redu studijska izložba u sklopu projekta "Zagrebačka industrijska baština: povijest, stanje, perspektive". Autor izložbe i voditelj projekta je Goran Arčabić, viši kustos Muzeja grada Zagreba. S njim je na izložbi surađivala Pia Sopta, studentica prve godine diplomskog studija povijesti umjetnosti i francuskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Pia je pred ljeto pokrenula seriju tribina studenata povijesti umjetnosti. Prva se tribina bavila temom zagrebačke industrijske arhitekture, što je bio povod za razgovor o očuvanju industrijske baštine u Hrvatskoj i svijetu.

Pia Sopta nedavno je pokrenula seriju tribina studenata povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Pia, u lipnju si na Filozofskom fakultetu u Zagrebu organizirala tribinu "Zagrebačka industrijska arhitektura: razgovor o (ne)prepoznatoj baštini", prvu u nizu tribina studenata povijesti umjetnosti. Kako je do toga došlo?

Na ideju o pokretanju serije tribina došla sam dok sam bila predsjednica Kluba studenata povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta. Željela sam pokrenuti nešto što bi studente potaknulo na razmišljanje i razgovor u umjetnosti, na stručan, ali neformalan način, gdje bi naučili nešto novo, saznali nešto što ih je možda zanimalo i gdje bi jednostavno mogli izraziti vlastito mišljenje o određenoj temi. 

Je li ideja o tribinama bila vezana uz konkretan događaj?

O tribinama sam počela razmišljati na Međunarodnom kongresu studenata povijesti umjetnosti održanom u studenome prošle godine. Na tome sam skupu imala izlaganje na temu industrijske baštine. Govorila sam o problemu prenamjene tvornice željezničkih vozila Gredelj, nekadašnje Strojarnice ugarske državne željeznice. Sesija u kojoj sam izlagala, a koju je moderirao moj profesor Marko Špikić, sastojala se od tri izlaganja. Nakon izlaganja se, po običaju, razvila rasprava, no publika je bila toliko zainteresirana za izložene teme da se rasprava protegnula više no što je to bilo predviđeno. Profesor Špikić je tada predložio da raspravu nastavimo nekom drugom prilikom. Time mi je, zapravo, "stavio bubu u uho" pa sam došla na ideju o pokretanju serije tribina.

Koliko je studenata uključeno u taj projekt?

U projekt je uključeno više studenata, mojih kolega s godine. To su uglavnom kolege koji su vodili Klub studenata dok sam ja njime predsjedavala. Priključili su se i drugi studenti koje projekt zanima. 

Koliko je tribina održano?

Zasada smo održali jednu tribinu, onu probnu, da vidimo koliki je interes studenata, kakav je odaziv te ima li uopće smisla nastaviti dalje razvijati ovaj projekt. Prvu tribinu, kojoj je tema bila industrijska baština, sa mnom je vodio kolega s godine (i dečko ☺) Dinko Duančić. S njim surađujem i na projektu "Zagrebačka industrijska baština: povijest, stanje, perspektive" koji je prije dvije godine pokrenuo Goran Arčabić, viši kustos u Muzeju grada Zagreba. 

Kako je to izgledalo?

Dinko i ja smo najprije održali kratku Powerpoint prezentaciju, da studenti steknu dojam o temi, nakon čega smo započeli s raspravom. Velika pomoć nam je bio profesor Špikić kojega smo zamolili da bude moderator. On je s nama vodio tu prvu tribinu, a uključio se i profesor Franko Ćorić.

Paromlin (snimio Branko Radovanović, preuzeto s Wikipedije)  

Paromlin (snimio Branko Radovanović, preuzeto s Wikipedije)

Je li vrijednost zagrebačke industrijske baštine prepoznata?

Zagrebačka industrijska arhitektura u cjelini je, zapravo, tek nedavno otkrivena, i to putem projekta koji sam ranije spomenula, "Zagrebačka industrijska baština: povijest, stanje, perspektive". Projekt je to koji je 2010. godine pokrenuo Goran Arčabić, viši kustos u Muzeju grada Zagreba. Njegov projekt, slijedom toga i naša tribina, prezentira industrijske objekte kojima Zagreb obiluje, a koji su većini građana malo poznati. Osim njihovog predstavljanja, pokušavaju se pružiti konkretni prijedlozi za njihovo očuvanje i prenamjenu, budući da danas velik broj njih zjapi prazno ili propada. Na tribini smo željeli upoznati studente s takvim objektima, pokazati im koliko su oni bili važni za razvoj Zagreba kroz desetljeća te u kakvom su oni stanju danas, a zatim im prikazati svjetske primjere prenamjene takvih objekata, kojih ima mnogo, te koji Zagrebu mogu poslužiti kao veoma vrijedan uzor. Tom kratkom prezentacijom smo nastojali potaknuti studente da kažu svoje mišljenje o viđenome: smatraju li da je takva arhitektura vrijedna očuvanja ili ne, kako bi ju oni prenamijenili ili što bi na njezinom mjestu sagradili, što misle na koji način bi se mogli potaknuti građane da postanu svjesni vrijednosti industrijskog naslijeđa, da se uključe u građanske inicijative za njihovo očuvanje i slično. Ukratko, moje je mišljenje da je zagrebačka industrijska arhitektura uglavnom neprepoznata, a ovom tribinom pokušavamo učiniti to da ta baština postane prepoznata i cijenjena.

Iz kojega vremena potječu industrijski objekti na području grada Zagreba? Koliko ih ima?

Zagreb obiluje industrijskim naslijeđem koje seže još u sredinu 19. stoljeća, a proteže se sve do 90-ih godina 20. stoljeća. Početak svega je označila izgradnja pruge 1862. godine, koja vodi prema Budimpešti, čime Zagreb prestaje biti periferni grad u monarhiji te se industrijski ubrzano razvija. Ovdje ću navesti samo neke od najreprezentativnijih industrijskih objekata u Zagrebu: u razdoblju od sredine 19. stoljeća do završetka Prvog svjetskog rata to su Strojarnica ugarske državne željeznice (danas TŽV Gredelj), Paromlin, Tvornica duhana, Bubara (tvornica svile), Zagrebačka pivovara, Franck, Cementara ili "Muljara", Tvornica koža (danas Gliptoteka), Gradska električna central ("Munjara"); u razdoblju između dva rata Gradska klaonica i stočna tržnica, tvornički kompleks Arko, odnosno Badel, ljevaonica željeza braće Ševčik, Prva hrvatska tvornica ulja, tvornica Penkala, odnosno Nada Dimić, Tvornica svijeća Iskra te, naposljetku, u razdoblju od 1945. godine do 90-ih godina Tvornica električnih žarulja, Končar, Kemika...



Bubara, tvornica svile (preuzeto s bloga Zdenko's Corner) 

Jesu li te građevine u funkciji?

Nažalost, mali broj tih postrojenja je danas u funkciji, ili su se ona preselila na nove lokacije, što je, primjerice, slučaj s TŽV Gredelj. Većina objekata propada ili zjape prazni. Bubara je u izrazito lošem stanju, Gredelj je velikim dijelom devastiran, Paromlinu prijeti urušavanje, Klaonica ubrzano propada, Arko također... Ima i  pozitivnih slučajeva, iako su oni rijetki: Tvornica koža je danas Gliptoteka HAZU, avangardan primjer prenamjene industrijskog objekta (prenamijenjena je još 40ih godina prošlog stoljeća), Kuća za ljude i umjetnost Lauba je nekada bila jašionica austrougarske vojske, a u tijeku je dugoočekivana prenamjena Tvornice duhana Zagreb u Hrvatski povijesni muzej.

Što je s (pravnom) zaštitom?

Dio ovih objekata jest zaštićen ili su pod zaštitom dijelovi pojedinog kompleksa. Ipak, očito je da, ako zaštita postoji, ona nije dovoljna, ili je neadekvatna, odnosno ne sprječava neki oblik intervencije u objekt niti njegovo propadanje. Velik dio zagrebačkog industrijskog naslijeđa propada i podložan je raznim oblicima devastacije, krađi dijelova građevine, npr. povijesnih strojeva ili opreme i slično. Uzrok tomu je neriješeno imovinsko-pravno pitanje, vlasnički odnosi, nedostatak novca za održavanje te, na  kraju, nedostatak ideje što s tim građevinama učiniti. Mnogi od tih objekata su u vlasništvu grada Zagreba, odnosno Zagrebačkog holdinga, kojemu je zadaća brinuti se za njih i očuvati ih.

Gredelj (snimio Denis Lovrović, preuzeto iz: Vanja Vesić, "Opljačkano kulturno dobro: Gredelj se gura na bubanj", novilist.hr) 

Spomenula si povijesne strojeve. Možda bismo na ovome mjestu čitateljima mogli objasniti što označava, tj. obuhvaća pojam "industrijska baština". Uvriježeno je mišljenje da se radi o tvorničkim zgradama, no stvar je puno kompleksnija.

Kao odgovor na ovo pitanje citirat ću Povelju o industrijskom naslijeđu iz Nizhny Tagila, donesenu 2003. godine: "Industrijska baština se sastoji od ostataka industrijske kulture koji imaju povijesni, tehnološki, društveni, arhitektonski i znanstveni značaj. Ovi se ostaci sastoje od građevina i strojeva, radionica, mlinova i tvornica, rudnika i mjesta za obradu i preradu, skladišta i odlagališta, mjesta gdje se proizvodi, prenosi i koristi energija, prijevoza i cijele njegove infrastrukture kao i mjesta koja se koriste za društvene aktivnosti vezane uz industriju kao što su kuće, mjesta vjerskog štovanja ili obrazovanja."

Vratimo se temi devastacije industrijske baštine na području Zagreba. Situacija nije sjajna. Možemo li to promijeniti?

Mislim da se na postojeće stanje može utjecati, no potrebno je prije svega podići razinu svijesti i informiranosti o industrijskom naslijeđu i nadati se da će to rezultirati građanskim inicijativama, ali i pokretanjem gradskih vlasti da nešto učine po tom pitanju te da Zagreb bude obogaćen starim prostorima u novom ruhu.

U svibnju ove godine u Rijeci je održana peta po redu Međunarodna konferencija o industrijskoj baštini. Znači li to da je u Hrvatskoj (ipak) razvijena svijest o potrebi čuvanja tog segmenta baštine?

Čini mi se da nije ili barem da nije dovoljno razvijena. Od presudne je važnosti pobuditi svijest građana o industrijskom naslijeđu, njegovoj važnosti i o tome da bi ono trebalo postati dio građanskog, ako ne i nacionalnog ponosa, kao što je to slučaj u Velikoj Britaniji i Njemačkoj. Prilikom jednog istraživanja naišla sam na raspravu na forumu o ovoj temi i velik broj osoba je izjavilo da su industrijske građevine ruglo grada, da ih treba srušiti i na njihovome mjestu izgraditi nove poslovne prostore. Vjerujem da dosta ljudi razmišlja na ovaj način, ili uopće tomu ne pridaje pažnju, a to treba barem pokušati promijeniti.

Gliptoteka HAZU smještena je u nekadašnjoj Tvornici koža (snimila Roberta F., preuzeto s Wikipedije) 

Koje zemlje prednjače po pitanju očuvanja industrijske baštine? Možeš li istaknuti neki primjer dobrog gospodarenja, odnosno uspješne revitalizacije industrijske arhitekture?

U očuvanju industrijske baštine apsolutno prednjače Velika Britanija i Njemačka, europski industrijski velikani, a tu su i  Sjedinjene Američke Države i Francuska, zemlja u kojoj  problem industrijskog naslijeđa postaje sve aktualnije. Velika Britanija je kolijevka industrije, a u njoj se nalazi i nesumnjivo najpoznatiji primjer prenamjene jednog takvog objekta. Radi se o galeriji Tate Modern u Londonu, nekadašnjoj elektrani, Bankside Power Station. Njemačka je pak, nakon Velike Britanije, zasigurno najutjecajnija i najuspješnija industrijska zemlja, što pokazuju mnogobrojni primjeri revitalizacije starih industrijskih postrojenja, od Hamburga do Frankfurta na Majni, a na brojne možemo naići u glavnom gradu Berlinu. Za kraj, spomenut ću i najsvježiji primjer iz SAD-a, High Line u New Yorku, izvorno prugu po kojoj su prometovali teretni vlakovi u najvećem industrijskom dijelu Manhattana, a danas prostor koji je pretvoren u urbanu oazu, odnosno park, no pojedini segmenti tračnica su neznatno izmijenjeni kako bi podsjećali na njihovu prijašnju namjenu.



Galerija Tate Modern u Londonu

Koliko se naši povjesničari umjetnosti bave temom industrijske baštine?

Moram priznati da se tek upoznajem s opusom naših povjesničara umjetnosti u vezi industrijske baštine tako da ću sigurno nekoga izostaviti, no dosad sam se u okviru ove teme susrela s tekstovima Snješke Knežević, Leonide Kovač, Jasne Galjer, Marka Špikića, Zlatka Jurića... Moram spomenuti i Biserku Bilušić Dumbović, arhitekticu po struci, koja se intenzivno bavi problemom industrijskog naslijeđa.

Za kraj, još nekoliko riječi o tribinama studenata povijesti umjetnosti. Obradili ste temu industrijske baštine. Kojim ćete se temama baviti u ovoj akademskoj godini?

Temu zagrebačke industrijske baštine ponovit ćemo i u ovom semestru. Vjerujem da studente ta tema itekako zanima, a o njoj se relativno malo govori, što u okviru predavanja, što u javnosti. Tema će biti vrlo aktualna i iz razloga što se 16. listopada u Muzeju grada Zagreba otvara druga studijska izložba u sklopu ranije spomenutog projekta "Zagrebačka industrijska baština: povijest, stanje, perspektive". Ta je izložba naslovljena "Industrijski centar države: zagrebačka industrijska baština 1918. – 1945.".  Nadam se da ćemo postići da na drugu tribinu dođe veći broj studenata nego što je to bio slučaj krajem ljeta, a planiramo pozvati i određeni broj stručnjaka koji bi pridonijeli informativnosti i raznovrsnosti rasprave. Osim industrijske baštine, planiramo postaviti tribine na temu volontiranja u muzejskim i galerijskim institucijama u Hrvatskoj i inozemstvu, te na temu studiranja u inozemstvu, bilo putem Erasmus programa, raznih stipendija ili samostalno. Cilj nam je informirati studente te potaknuti one koji su u nečemu takvome sudjelovali da prenesu svoje znanje i iskustvo drugima. Željeli bismo da sami studenti predlože teme za buduće tribine.

Pomažu li vam profesori? Kakve su njihove reakcije?

Profesori i asistenti s Odsjeka su nam trenutno velika pomoć. Štoviše, potonje dvije teme – volontiranje i studiranje u inozemstvu – predložila je asistentica s Katedre za umjetnost renesanse i baroka, Tanja Trška Miklošić. Reakcije nastavnika, onih koji su upoznati s projektom, su zasada vrlo pozitivne. Vijest o tribinama se nije još toliko proširila među svim nastavnicima, a nadam se da će se to dogoditi s novim ciklusom te da će se oni što više uključiti.

Prva pomoć za predmete od tekstila

Studenti i nastavnici Odsjeka za konzervaciju-restauraciju splitske Akademije i ove godine sudjeluju u projektu International Conservation Workshop Lopud (ICWL). Početkom prošloga tjedna na Lopudu su se sastali s kolegama iz Njemačke i Belgije kako bi nastavili rad na umjetninama iz crkve Gospe od Šunja i Gospe od Spilice.

U crkvi Gospe od Spilice rade tri ekipe restauratora. Jedan tim radi na drvenom polikromiranom oltaru Gospe od Karmela; prikupljaju se podaci o tehnologiji izrade oltara, podljepljuje nestabilna pozlata, konsolidira crvotočno drvo. Drugi tim radi na uljanoj slici na platnu s prikazom čistilišta koja pripada istome oltaru. Nakon ravnanja platna i uklanjanja zaštite s lica traži se rješenje za stabiliziranje slikanoga sloja. Treći tim bio je zadužen za preventivnu zaštitu tekstilnih predmeta koje smo prošle godine zatekli na pjevalištu crkve. Bernice Brigou i Sofie Grauwels, dvije studentice koje specijaliziraju konzerviranje i restauriranje tekstila na Kraljevskoj akademiji lijepih umjetnosti u Antwerpenu, obavile su taj dio posla.

Bernice i Sofie, studentice zadužene za preventivnu zaštitu tekstilnih predmeta iz crkve

Prošle smo godine na pjevalištu Gospe od Spilice zatekli stotinjak crkvenih haljina za bogoslužje. Ruho je bilo naslagano na drvene klupe i jednu drvenu konstrukciju s prečkama

Djevojke su najprije razvrstale ruho; misnice su grupirale s misnicama, pluvijale s pluvijalima itd. Zatim su fotografirale prednju i stražnju stranu svakog predmeta. Za unošenje osnovnih podataka o predmetima i bilježenje postojećeg stanja (onečišćenja, oštećenja itd.) izradile su poseban obrazac. Svakome su predmetu dodijelile jedinstvenu oznaku, a trakicu s oznakom prišile su na unutarnju stranu predmeta.

Razvrstavanje tekstilnih predmeta

Svaki je predmet dobio oznaku

Obrazac u koji su uneseni podaci o tekstilnim predmetima

Budući da je predmete trebalo zaštititi od svjetlosti, prašine i drugih uzroka propadanja, djevojke su zamolile lopudskoga župnika, don Franu, da im da dva ormara za pohranu ruha. Ormari su preneseni na pjevalište crkve Gospe od Spilice. Na poleđini ormara nalazili su se otvori koje je trebalo zatvoriti komadom Tyveka da bi se spriječio ulazak kukaca i omogućila ventilacija (strujanje zraka).

Prilikom slaganja odjeće u ormare Bernice i Sofie jako su pazile da se ona ne gužva te da ormari ne budu pretrpani. Predmete su slagale prema dimenzijama i obliku. Nakon otprašivanja, manje predmete umotale su u beskiselinski "svileni" papir i pohranile na police. Odjeću koja se nalazi na vješalicama na koncu su prekrile Tyvekom. Idealno bi bilo da svaki predmet dobije svoju "košuljicu" od Tyveka, no za to nije bilo vremena, a ni materijala nije bilo dovoljno. Nažalost, nije bilo vremena niti za oblaganje vješalica beskiselinskim papirom. Ni mjesta na kojima se tkanina pregiba nisu mogla biti "osigurana"; taj posao čeka buduće sudionike ICWL-a.

Za uklanjanje prašine i nevezane prljavštine u pravilu se koriste meki, suhi kistovi. Usisivač, kako vidimo, jedva dodiruje površinu predmeta

Slaganje tekstilnih predmeta u ormar

Ormari u koje su pohranjeni tekstilni predmeti

U ormarima nije bilo dovoljno mjesta za sve tekstilne predmete pa su Bernice i Sofie od beskiselinskog kartona izradile nekoliko kutija za pohranu. Prilikom slaganja predmeta pazile su da oni budu raspoređeni tako da se odmah vidi što se nalazi u kutiji.

U svega tjedan dana ove su dvije djevojke potpuno samostalno (bez mentorskog vodstva profesora) obradile preko stotinu tekstilnih predmeta.

Izrada kutije za pohranu liturgijskoga ruha

Welcoming students in the professional arena

I would like to thank Amber Kerr-Allison for encouraging me to write this text and for her help editing and translating it to English. The text is also available in Croatian.

In 1961, the International Institute for Conservation of Historic and Artistic Works (IIC) organized its first international conference in Rome. In September this year Vienna will host IIC's 24th Biennial Congress.

At the Istanbul Congress two years ago conservation students and recent graduates were, for the first time, given the opportunity to preset the results of their work and research through posters. Their poster presentations took place along with the poster presentations of professional conservators. Delegates were invited to speak to student authors and after the Congress all student posters were published on the IIC web page. A Student Poster Exhibition will also accompany this year's Congress. The exhibition aims to provide a look at emerging conservators' research and work experiences, as well as a platform for the exchange of ideas and knowledge.

IIC's 24th Biennial Congress will take place in Vienna, September 10-14

The evaluation process

Amber Kerr-Allison, paintings conservator at the Lunder Conservation Center in Washington D.C. and a member of the IIC Council, has served as chair on the Student Poster Committee of the Istanbul Congress and Vienna Congress. Last December she invited me to join the Committee, along with Lisa Gräber, assistant professor at the Institute of Conservation of the University of Applied Arts in Vienna, wall paintings conservator Maram Na'es, currently a visiting scholar at the Institute for Optics and Atomic Physics of the Technical University in Berlin, and objects conservator Anna Serotta, who works as a contract conservator at the Metropolitan Museum in New York. Our task was to promote the student poster session to institutions across the globe, and then evaluate the poster abstracts submitted by the deadline. Thirty-two student abstracts were received and evaluated by the IIC Student Poster Committee, of which twenty "finalists" were selected. The committee members were then tasked with mentoring the finalists through the process of creating the posters. Final editing of the posters was entrusted to Joyce H. Townsend, IIC's Director of Publications and the chair of the Vienna Congress Editorial Committee.

Student author Caroline Roberts, Amber Kerr-Allison, Maram Na'es and me in Istanbul

After having reviewed each poster abstract, the Student Poster Committee was asked to evaluate and rank each submission based on several criteria points, which included: How effectively does the author convey the ideas and subject matter in the abstract? How well is the text structured? Does the subject relate to the theme of the Congress (The Decorative - Conservation and the Applied Arts)? What is its scientific relevance to the conservation field? Would the subject matter be interesting to a broad audience?

We had to provide a brief explanation for each score, and were asked to advise the authors on how they could improve their posters. Surprisingly (or not?), all members of the committee were pretty close in their scoring. We seemed to be unanimous about which subject matters were relevant, and which required some "polishing". Final ranking of all the abstracts was based on the averaged score for each category we ranked them by. The top twenty students were to be accepted, along with two alternates. Before the results were made official, we were asked to review and approve the rankings. At this point committee members were offered the opportunity to "lobby" for a particular author if we felt that they deserved to be among the top twenty. After the committee's approval of the rankings, the authors were informed about the results of the evaluation process.

Guidance and support

By the end of May we had received poster guidelines from the IIC Council, which our chair forwarded to the student authors. Then, each member of the Student Poster Committee was appointed as an advisor to five authors. I thought it was great that IIC leaves nothing to chance and that these young people were getting (our) full attention. I wish I had the opportunity to learn how to present a poster or a paper with the help of senior colleagues. At the IIC, participation in Congress is seen not just an opportunity to present the results of one's work to the community of experts, but also as an opportunity to broaden one's knowledge. Besides, one must keep in mind that many of the students have never made a poster presentation before.

Manuela Wiesend, 5th year student at the National Academy of Art and Design in Stuttgart who will be presenting a poster on "cobweb paintings" (that is the topic of her diploma thesis), says that designing the poster was the hardest part for her. "I have never worked in InDesign before so it was quite a pain in the neck to get used to it. And it was very difficult to select images, because I've collected a hundred of interesting photos so far." The authors were asked to secure permission for data and images, but Manuela says that the "paperwork" was not very complicated.

Manuela was one of the five students I mentored, so I wanted to know how she decided to apply for the student poster exhibition. "A friend of mine from the University of Applied Arts in Vienna forwarded me IIC's call for student poster presentations," she explained. "I thought the topic of my thesis would fit quite nicely to the Congress theme 'The Decorative'". Manuela, who will be attending the Congress as a representative of her fellow students, thinks that German graduate programs need to show interest in communication and exchange on international level. "I am really interested in getting new suggestions and experiencing different point of views. Besides, I always wanted to present at an international conference." She feels that attending the Congress could also benefit her professional future. "After I earn my diploma in October, I would love to work abroad again. I already did a four-month internship at the National Galleries of Scotland. I hope to make new contacts in Vienna and create new opportunities for my future career."

Manuela thinks that it is important for students to know what is going on in the field, so she agreed to share her experiences from the conference on the IIC blog. She also plans to blog for the German Conservators Association (Verband der Restauratoren, VDR). "When I told my friend who chairs the student section of that Association that I will attend the Congress, she asked me if I would like to blog for their website. Of course I said yes!" An additional incentive came from the fact that many of Manuela's colleagues wanted to attend the Vienna Congress, but could not afford it. She thought it was very important to give them a summary of the conference.

IIC is committed to assisting its student members in attending congresses. All students were invited to apply for a grant from the Brommelle Memorial Fund. Manuela admits that she was not aware that this opportunity was available, but another student from my group, Kyriaki Tsirita, did receive the grant. As doctoral students are eligible to apply for the Brommelle grant, I, too, was one of its recipients two years ago. Thanks to IIC's support, I was able to attend the Istanbul Congress and to present the poster on the conservation works at the Peristyle of Diocletian's Palace. Attending that conference was an experience I will treasure for life.

Student Poster Session in Istanbul

Caroline Roberts (Winterthur / University of Delaware Program in Art Conservation, WUDPAC) won the student poster prize

Participation matters!

When I asked our chair, Amber Kerr-Allison, how this initiative was started she said that prior to the IIC Istanbul Congress in 2010 she was contacted by IIC President Jerry Podany regarding an opportunity to expand the poster session to include students. A select group of five emerging conservators were selected to serve on the committee, which would provide a peer review of the student poster abstracts. It was at that time that she was asked to chair the first student poster committee in order to facilitate the selection process and implementation of the Student Poster Session in 2010. She stated, "It was an amazing opportunity and honour for me to participate in this new initiative. The experience provided me the chance to collaborate with four other emerging conservators from around the world to form the first Student Poster Committee for IIC. We took our responsibilities very seriously and were so proud of the student authors and posters presented at the Istanbul congress in 2010. This is a remarkable opportunity for students to present their research, become engaged in a professional venue, and segue them into becoming conservation professionals and participating members of the IIC."

I believe that the Student Poster Session of the Vienna Congress will be as successful as the one held in Istanbul. In order to make that happen, your help/attendance is needed. Participation matters: it is what makes one a part of the global community of experts. More importantly, it gives one a chance to shape the profession.

Poželimo studentima dobrodošlicu u restauratorsku zajednicu!

Tekst je dostupan i na engleskom jeziku. Toplo zahvaljujem Amber Kerr-Allison na poticaju za njegovo pisanje te na pomoći oko uređivanja i prevođenja.

Godine 1961. Međunarodni institut za restauriranje povijesnih i umjetničkih djela (International Institute for Conservation of Historic and Artistic Works, IIC) organizirao je u Rimu svoju prvu međunarodnu konferenciju. U rujnu ove godine Beč će biti domaćin 24. bijenalnog kongresa IIC-a.

Na kongresu koji je prije dvije godine održan u Istanbulu, studenti i tek završeni konzervatori-restauratori prvi su put mogli prezentirati rezultate svojega rada i istraživanja putem postera. Poster prezentacije studenata odvijale su se usporedo s prezentacijima postera starijih kolega. Sudionici kongresa imali su priliku razgovarati s autorima, a nakon kongresa svi su posteri objavljeni na web stranici IIC-a. Izložba studentskih postera održat će se i u sklopu ovogodišnjeg kongresa, a cilj joj je pružiti uvid u istraživački rad i praktična iskustva konzervatora-restauratora – početnika, te stvoriti platformu za razmjenu ideja i znanja.

24. bijenalni kongres IIC-a održat će se od 10. do 14. rujna u Beču

Evaluacijski postupak

Amber Kerr-Allison, restauratorica slika u Centru za konzervaciju-restauraciju Lunder u Washingtonu i članica Vijeća IIC-a, sudjelovala je u radu Povjerenstva za studentske postere istanbulskog i bečkog kongresa. Prošloga prosinca pozvala me da se priključim tom povjerenstvu. Poziv je upućen i Lisi Gräber, docentici na Institutu za konzervaciju-restauraciju Sveučilišta primijenjenih znanosti u Beču, restauratorici zidnih slika Maram Na'es koja, kao gostujuća znanstvenica, trenutno boravi Institutu za optiku i atomsku fiziku Sveučilišta u Berlinu, te restauratorici Anni Serotti koja radi za Metropolitan muzej u New Yorku. Naš je zadatak bio promovirati izložbu studentskih postera i evaluirati sažetke postera koji su pristigli unutar roka. Zaprimljena su i evaluirana trideset dva sažetka, nakon čega je odabrano dvadeset "finalista". Članovi povjerenstva su, kao mentori, trebali pratiti izradu svakog postera. Završno uređivanje postera obavila je Joyce H. Townsend, predsjedateljica Uredničkog odbora 24. bijenalnog kongresa i osoba odgovorna za sve IIC-ove publikacije.

Caroline Roberts, dobitnica nagrade za najbolji studentski poster 2010. godine, Amber Kerr-Allison, Maram Na'es i ja u Istanbulu

Nakon čitanja, sažetke smo trebali ocijeniti i rangirati prema nekoliko kriterija: Koliko je uspješno autor izlažio svoju temu/ideju? Je li rad dobro strukturiran? Ima li tema postera veze s temom kongresa ("Konzerviranje-restauriranje i primijenjena umjetnost")? Kakav je znanstveni doprinos rada? Da li bi tema mogla biti zanimljiva široj publici? Svaku je ocjenu trebalo obrazložiti, a autore savjetovati kako postere mogu učiniti boljima.

Začudo (ili ne?), nije bilo velikih odstupanja u ocjenama. Svi smo bili složni oko toga koje su teme relevantne, a na kojima još treba raditi. Na temelju prosječne ocjene iz svake kategorije prema kojoj smo ocjenjivali pristigle radove, formirana je rang-lista sažetaka. Prihvaćeno je dvadeset najbolje ocijenjenih radova, uz dvije "rezerve". Nakon toga mogli smo "lobirati" za rad (poster) za koji smo smatrali da bi trebao biti među prvih dvadeset. Kada je povjerenstvo odobrilo rang-listu, studenti su obaviješteni o rezultatima evaluacijskog postupka.

Vođenje i podrška

Krajem svibnja Vijeće IIC-a poslalo nam je smjernice za izradu postera, a predsjednica našega povjerenstva proslijedila ih je autorima. Svaki član povjerenstva trebao je savjetovati petero studenata oko izrade postera. Oduševilo me to što u IIC-u ništa nije prepušteno slučaju, a mladim se ljudima posvećuje puno pažnje. Voljela bih da sam i sama mogla od starijih kolega naučiti kako se prezentira poster i drži usmeno izlaganje. U IIC-u, sudjelovanje na kongresu ne smatra se samo prilikom da se rezultati rada predstave kolegama; to je i prilika da se nešto nauči. Osim toga, treba imati na umu da je izrada postera za većinu studenata novo iskustvo.

Manuela Wiesend, studentica pete godine na Državnoj akademiji za umjetnost i dizajn u Stuttgartu koja će u Beču prezentirati svoj diplomski rad o "slikama na paukovoj mreži" (to je tema njezina diplomskoga rada), kaže da joj je grafičko oblikovanje bilo najteži dio posla. "Ovo mi je bio prvi put da radim u InDesignu pa mi je bilo teško priviknuti se na program. Osim toga, nije mi bilo lako odabrati ilustracije, jer sam do sada prikupila stotinu zanimljivih slika." Premda se od autora tražilo da dostave odobrenje za korištenje slikovnih materijala, Manuela ističe da "papirologija" nije bila složena.

Manuela je bila jedna od petero studenata kojima sam ja bila mentor, pa me zanimalo kako se odlučila prijaviti za sudjelovanje na izložbi studentskih postera. "Prijateljica sa Sveučilišta primijenjenih umjetnosti u Beču proslijedila mi je pozivni e-mail Vijeća IIC-a," objasnila mi je. "Pomislila sam da bi tema moga diplomskoga rada dobro odgovarala temi kongresa." Manuela, koja u Beč dolazi kao predstavnica svojih kolega sa studija konzervacije-restauracije, smatra da bi njemački fakulteti trebali pokazati veći interes za komunikaciju i razmjenu na međunarodnom nivou. "Ja doista želim dobiti nove prijedloge i iskusiti drugačije poglede. Osim toga, oduvijek sam željela prezentirati svoj rad na međunarodnoj konferenciji." Sudjelovanje na ovome skupu vidi kao veliku priliku za svoju profesionalnu budućnost. "U listopadu ću diplomirati, a nakon toga bih voljela opet raditi u inozemstvu. Već sam provela četiri mjeseca u Nacionalnim galerijama Škotske. Nadam se da ću u Beču uspostaviti nove kontakte i stvoriti si nove mogućnosti za nastavak karijere."

Manuela smatra da je za studente važno da znaju što se u struci zbiva, stoga je pristala podijeliti svoja iskustva s konferencije na blogu IIC-a. Ne samo to; Manuela će pisati za blog Njemačkog udruženja konzervatora-restauratora (Verband der Restauratoren, VDR). "Kada sam prijateljici koja predsjedava studentskom sekcijom toga udruženja rekla da ću sudjelovati na kongresu u Beču, upitala me želim li pisati za njihov blog. Naravno da sam pristala!" Dodatni joj je poticaj bilo to što je puno njezinih kolega htjelo sudjelovati na kongresu, ali im financijske mogućnosti to nisu dopustile. Činilo joj se važnim da im da sažeti prikaz konferencije.

IIC predano radi na tome da svojim članovima-studentima omogući sudjelovanje na kongresima. Svi su se studenti mogli prijaviti na natječaj za stipendiju Memorijalne zaklade Brommelle. Manuela priznaje da nije znala za tu mogućnost, no druga studentica iz moje grupe, Kyriaki Tsirita, primila je tu stipendiju. Budući da se i doktorski studenti mogu natjecati za stipendiju ove zaklade, prije dvije godine i sama sam se našla među dobitnicima. Zahvaljući potpori IIC-a sudjelovala sam na kongresu u Istanbulu, gdje sam prezentirala poster o konzervatorsko-restauratorskim radovima na Peristilu Dioklecijanove palače. Sudjelovanje na toj konferenciji zauvijek ću pamtiti.

Prezentacija studentskih postera u Istanbulu

Nagrada za najbolji poster 2010. godine pripala je Caroline Roberts sa studija konzervacije-restauracije Muzeja Winterthur i Sveučilišta u Delawareu

Sudjelovanje je važno!

Kada sam predsjednicu Povjerenstva za studentske postere, Amber Kerr-Allison, pitala kako je pokrenuta ova inicijativa, rekla mi je da ju je 2010. godine kontaktirao predsjednik IIC-a Jerry Podany vezano uz mogućnost uključivanja studenata u izložbu postera. Formirano je peteročlano povjerenstvo koje će recenzirati sažetke njihovih radova. Povjerenstvo je bilo sastavljeno od konzervatora-restauratora u ranom stadiju karijere. Da bi se olakšao proces odabira radova i implementacija studentske izložbe, Amber je zamoljena da preuzme ulogu predsjednice Povjerenstva. "Sudjelovanje u toj novoj inicijativi bila je sjajna prilika i velika čast," kaže. "Kroz Povjerenstvo za studentske postere dobila sam priliku surađivati sa četvero drugih, tek diplomiranih konzervatora-restauratora iz različitih dijelova svijeta. Svoje smo zadatke vrlo ozbiljno shvatili i bili smo jako ponosni na autore i postere koje su prezentirali na kongresu u Istanbulu 2010. godine. Ovo je izvanredna prilika da studenti predstave svoja istraživanja, da se uključe u stručna zbivanja, ali i da se prometnu u profesionalne konzervatore-restauratore i aktivne članove IIC-a."

Vjerujem da će izložba studentskih postera u Beču biti jednako uspješna kao ona u Istanbulu. Da bi se to dogodilo, potrebna je vaša pomoć, tj. sudjelovanje na kongresu. Sudjelovanje je važno: to je ono što nas čini dijelom globalne zajednice stručnjaka. Još važnije, to je ono što nam daje priliku da oblikujemo struku.

Uvod u anatomiju

Sudionici Međunarodne restauratorske radionice Lopud u crkvi Gospe od Šunja na Lopudu (snimljeno 2011. godine)

Rembrandt van Rijn, Sat anatomije dr. Nicolaesa Tulpa (1632.), Kraljevska galerija slika Mauritshuis (preuzeto s Wikipedije)

Krajem kolovoza na Lopudu će se okupiti studenti i nastavnici četiriju studija konzervacije-restauracije iz Njemačke, Hrvatske i Belgije. U sklopu dvotjedne Međunarodne restauratorske radionice Lopud (ICWL) i ove će se godine izvoditi zahvati na drvenim polikromiranim oltarima lopudskih crkava. Na gornjoj fotografiji, koju sam snimila prošle godine, grupica studenata prezentira rezultate svojega rada na skulpturi raspetoga Krista. Skulptura pripada oltaru Svetog Križa iz crkve Gospe od Šunja. Ta me fotografija jako podsjetila na čuvenu Rembrandtovu sliku Sat anatomije dr. Nicolaesa Tulpa.

Događaj koji je Rembrandt prikazao zbio se u siječnju 1632. godine. Javna seciranja izvodila su se uglavnom u zimskim mjesecima, jer se tijelo tada moglo bolje (dulje) sačuvati. Seciranja su, naime, trajala i po nekoliko dana, a vonj raspadajućeg tijela bio je nepodnošljiv. Amsterdamski Ceh kirurga dozvoljavao je samo jednu javnu autopsiju godišnje. Secirala su se isključivo tijela pogubljenih kriminalaca. Na slici, dr. Tulp secira lijevu ruku Arisa Kindta, pljačkaša koji je bio pogubljen vješanjem. Da bi se utvrdilla ispravnost Rembradtovog anatomskog prikaza, 2006. godine nekoliko je nizozemskih znanstvenika izvršilo seciranje lijeve podlaktice mrtvoga muškarca i usporedilo svoje nalaze sa slikom. Više o Rembrandtovoj slici pročitajte u članku Alaina C. Masqueleta i na blogu Executed Today.

Za razliku od doktora medicine, restauratori ne mogu secirati umjetnine da bi otkrili kako su i od čega izrađene. Srećom, danas na raspolaganju imaju brojne metode koje im omogućavaju da bez oštećivanja predmeta dobiju uvid u njegovu strukturu i građu. Jedna od tih tehnika je računalna tomografija (eng. Computed Tomography, CT). Korištena je na skulpturi raspetoga Krista iz Gospe od Šunja, koja je vrlo neobična po načinu izrade. Nositelj skulpture, naime, načinjen je od nekoliko komada drva, papirne pulpe i komadića stabljike mediteranske biljke ferule. O tome je pisala grupa nastavnika splitskoga sveučilišta (F. Mihanović, N. Bezić, V. Dunkić, E. Vuko, J. Matijević) u članku "Skulptura raspetoga Krista iz lopudske crkve Gospe od Šunja. Proučavanje unutarnje građe uz pomoć CT uređaja. Identifikacija pojedinih materijala" (Dubrovnik, 2010., str. 199-225).

Radiografsko snimanje lopudskoga Krista, obavljeno u Općoj bolnici u Dubrovniku, pobudilo je veliko zanimanje javnosti. Slobodna Dalmacija tom je prigodom objavila članak "Isus na CT pretragama". Uvijek me iznova nasmije komentar čitatelja koji je ispod teksta napisao: "Lako njemu priko reda kad mu je Bog otac..."

Slika je preuzeta iz članka: Mihanović et al., "Skulptura raspetoga Krista iz lopudske crkve Gospe od Šunja (...)", Dubrovnik, Matica Hrvatska, 2010., str. 199-225, ovo na str. 206

The Artist Interview

Prije nekoliko mjeseci objavljena je knjiga (priručnik) The Artist Interview : For Conservation and Presentation of Contemporary Art : Guidelines and Practice. Knjiga je namijenjena konzervatorima-restauratorima, kustosima, povjesničarima umjetnosti i studentima. "Intervjuiranje umjetnika o njihovom radu, idejama i težnjama već je dugo uobičajena praksa u novinarstvu i (povijesno) umjetničkim časopisima", stoji u predgovoru. "Intervju s umjetnikom u međuvremenu se pokazao još jednim učinkovitim alatom u području konzervacije-restauracije, jer pruža savršenu mogućnost da se umjetnika pita o stvaralačkom procesu, značenju njegova rada te materijalima i tehnikama koje koristi."

Knjiga The Artist Interview : For Conservation and Presentation of Contemporary Art : Guidelines and Practice objavljena je u travnju ove godine

U prvome dijelu knjige nalaze se smjernice za intervjuiranje umjetnika. Drugi dio obuhvaća deset intervjua s umjetnicima. Ti su tekstovi priređeni u obliku članaka, a uključuju kritički osvrt autora (konzervatora-restauratora i kustosa) na tijek i rezultate razgovora. Intervjuirani umjetnici "pokrivaju" sve umjetničke forme, od skulptura i slika do video radova i prostornih instalacija.

Intervjuiranje možda izgleda jednostavno, no iziskuje puno pripreme i dobre komunikacijske vještine. Jedno poglavlje knjige posvećeno je praktičnim savjetima za vođenje intervjua. Možda zvuči smiješno, no jedna od stvari na koje treba pripaziti je stav (držanje). Autori napominju da je važno pristupiti intervjuu kao razgovoru ravnopravnih osoba. Preformalan ili prepristojan stav može stvoriti distancu. Evo još nekoliko savjeta koji, vjerujem, mogu biti korisni i u svakodnevnim situacijama:

– Nemojte prečesto kimati; umjetnik će steći dojam da vam je to o čemu priča poznato pa će prestati govoriti. Zadržite ulogu onoga koji postavlja pitanja.

– Dok priča, govorite što je manje moguće; izbjegavajte potvrdne riječi poput "da, da". To zvuči iritantno u završnom snimku, a umjetnika može odvući od onoga što je htio reći. Osim toga, takve riječi ne potiču daljnja pojašnjenja. [Ovo me prvo nasmijalo, no onda sam se sjetila transkribiranja okruglog stola "Restauratori: Što nakon diplome?" i mojih brojnih upadica, poštapalica i dr. To stvarno je iritantno.]

– Zauzmite otvoren stav; nemojte križati ruke [na prsima].

– Pitanja nemojte započinjati sa "ali", jer je to defenzivna riječ; radije koristite riječ "a" ["i"]: A što je s...

– Upamtite da trebate šutjeti i upitno [questioningly] gledati umjetnika da vidite što će sljedeće reći. Slušajte pozorno i kritički.

– Neka sve bude neutralno i profesionalno, ostanite zainteresirani.

– Budite otvorenog duha, osobito ako poznajete umjetnika.

– Obratite pažnju na intonaciju: pitanje postavljeno s uzlaznom intonacijom može zvučati agresivno. Pitanje kod kojega linija tona ide uzlazno pa silazno (od niskog prema visokom tonu, pa opet prema niskom) djeluje poticajno.

– Kada je to primjereno, ubacite malo humora - tako ćete stvoriti dobru atmosferu.

(Odlomak preuzet iz: Lydia Beerkens [et al.], The Artist Interview : For Conservation and Presentation of Contemporary Art : Guidelines and Practice, Jap Sam Books : Heijningen, 2012., str. 51)

Podaci prikupljeni kroz intervju pomažu usmjeriti konzervatorsko-restauratorski zahvat. Srećom, autorovi stavovi o postupanju s umjetninom u slučaju oštećenja nisu obvezujući za konzervatora-restauratora. Kažem "srećom", jer se mišljenje umjetnika i profesionalna etika konzervatora-restauratora ne podudaraju uvijek. Evo, primjerice, kako Eugen Feller odgovara konzervatorici-restauratorici Tanji Vukmanić na pitanje kako bi trebalo postupiti s njegovom slikom Malampija u slučaju znantnog propadanja: "Jednostavno kanta za smeće. Bolje da postoji mit." Muzej suvremene umjetnosti, u čijem se vlasništvu slika nalazi, ne bi se, dakako, složio s Fellerovim prijedlogom. (Što se dogodilo sa slikom Malampija Vukmanić je opisala u članku "Problematika konzerviranja i restauriranja slike Malampija Eugena Fellera".)

Ako niste u mogućnosti kupiti knjigu The Artist Interview, a zanima vas kako se rade intervjui s umjetnicima, pročitajte brošuru Concept Scenario : Artists' Interviews ili dokument "Guide to good practice: Artist' interviews". Na web stranici projekta Artists Documentation Program možete pogledati intervjue s nekim suvremenim umjetnicima i pročitati transkripte tih razgovora.