Tragom pisma starog pola stoljeća

U Arhivu za likovne umjetnosti HAZU u Zagrebu čuva se korespondencija Ljube Babića iz razdoblja od 1959. do 1974. godine. U kutijama s Babićevom korespondencijom nalaze se i dnevnici koje je naš glasoviti umjetnik i uvaženi akademik vodio u tome razdoblju. [1]

Nedavno sam pregledavala Babićevu korespondenciju: prepisku koju je vodio s vlasnicima umjetnina restauriranih u Restauratorskome zavodu JAZU, pisma koja je razmjenjivao sa suradnicima Bulletina Instituta za likovne umjetnosti. Jedno mi je pismo zapelo za oko. Ono što ga je činilo toliko različitim od ostalih bio je uredan, lako čitljiv rukopis. Pismo je datirano sa 10. prosincem 1963., a u potpisu stoji: Mira Matić. Ovdje ga donosim u cijelosti:

Vrlo cijenjeni Gospodine!

Dozvolite da Vam se predstavim: učenica sam realne Gimnazije u Slav. Požegi, moje ime je Mira Matić. Idem u IV razred. Mnogo volim umjetnost i kako želim na tom području proširiti svoje znanje, čitam Vaša djela. Impresionirana sam Vašim djelima. Upravo sada čitam “Zlatni vijek španjolskog slikarstva” (prikazi i uspomene). Sa područja historije umjetnosti osobito me zanima slikarstvo. Kako sakupljam reprodukcije Vaših slika, budite tako dobri i pošaljite mi neke, ako posjedujte. Ja sam tako slobodna, oprostite!

Sa štovanjem Vaša obožavateljica
učenica Gimnazije Mira Matić

Arhiv za likovne umjetnosti HAZU, Pismo Mire Matić Ljubi Babiću, Slavonska Požega, 10. prosinca 1963.

Kako dirljivo pismo! I Babiću je zasigurno mnogo značilo, jer ga je sačuvao zajedno s kovertom.

Otkako sam ga vidjela, nisam prestajala o njemu razmišljati. Silno me zanimalo tko je Mira Matić, i je li joj Ljubo Babić ikada odgovorio. Je li joj poslao reprodukciju koju je tražila? Ili možda originalnu sliku?! Čime se danas bavi? Je li studirala povijest umjetnosti ili se posvetila slikarstvu? Odlučila sam je potražiti.


Detektivska potraga 

Prvi korak: Google tražilica. Ukucala sam pojam "Mira Matić Požega". Tražilica je izlistala velik broj stranica o sutkinji i odvjetnici Miri Matić Primorac. Pomislila sam da to ne može biti "moja" Mira Matić: očekivala sam nekoga tko se bavi likovnom umjetnošću. Pokušala sam samo s imenom: "Mira Matić". Pojavilo se nekoliko Facebook profila, ali bez osobnih podataka. Budući da nisam mogla vidjeti gdje su se "Mire" školovale i gdje žive, nisam mogla odrediti je li iti jedna od njih osoba koju tražim... Ponovno sam u tražilicu ukucala "Mira Matić Požega". Među ponuđenim rezultatima bio je intervju sa sutkinjom i odvjetnicom Mirom Matić Primorac koja je u travnju 2014. gostovala u emisiji Sjećanja na požeškoj Poljoprivrednoj televiziji. Premda nisam bila uvjerena da ja gđa. Matić Primorac autorica pisma iz Babićeve osobne ostavštine, pogledala sam video.

Već na početku intervjua, gđa. Matić Primorac je kazala da je pohađala požešku gimnaziju, i da je maturirala na 265. obljetnicu škole. "To bi ipak mogla biti osoba koju tražim!", pomislila sam uzbuđeno, i pauzirala video. Odmah sam potražila web-stranicu požeške gimnazije, i na njoj podatak o godini osnutka škole. Utvrdila sam da je Gimnazija u Slavonskoj Požegi osnovana 1699. godine. Grozničavo sam računala: 1699 + 265 = 1964. Gđa. Matić Primorac je, dakle, maturirala 1964. godine! Pismo iz Babićeve ostavštine datirano je u prosinac 1963., a Mira Matić je tada pohađala četvrti razred. Maturirala je, dakle, 1964. godine, odnosno u godini u kojoj je požeška Gimnazija slavila 265. obljetnicu svoga utemeljenja. "Pronašla sam autoricu pisma!", zaključila sam ushićeno. Nastavila sam gledati video, oduševljena zbog otkrića, očarana njezinom pojavom i energijom kojom zrači.

Sada je trebalo napraviti odlučujući korak: stupiti u kontakt s gđom. Matić Primorac i utvrditi je li ona doista autorica pisma koje se čuva u Arhivu za likovne umjetnosti HAZU. Zahvaljujući intervjuu s požeške televizije, znala sam kako izgleda. Vratila sam se Facebook profilima povezanim s imenom "Mira Matić" i pregledala profilne slike. Nije ju bilo teško prepoznati. Poslala sam joj poruku: objasnila sam tko sam i kako sam došla do pisma koje je davne 1963. godine uputila Ljubi Babiću. Priložila sam i fotografiju pisma. Na moje oduševljenje, gđa. Matić Primorac mi je već sutradan odgovorila, potvrdivši da je ona njegova autorica!

Mira Matić Primorac (fotografija ustupljena ljubaznošću M. Matić Primorac)

Što je bilo dalje?

Život piše čudesne priče. Mira Matić nije mogla ni zamisliti da će joj se pismo koje je poslala velikom umjetniku i povjesničaru umjetnosti pola stoljeća kasnije (virtualno) vratiti... Još manje je mogla naslutiti da će to pismo završiti u arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, da će postati kockica na temelju koje istraživači slažu mozaik Babićeva lika i djela, i vrijedan dokument za buduće naraštaje.

Svaki arhivski dokument predstavlja fragment neke priče, crticu iz nekoga života. Rijetko kad imamo priliku doznati: Što je bilo dalje? Ipak, ovaj put možemo zaokružiti priču, možemo iz prve ruke čuti što se dalje dogodilo. To je i bio povod za intervjuu s gđom. Mirom Matić Primorac, sutkinjom i odvjetnicom u mirovini iz Slavonske Požege.


Moja Vas je poruka zasigurno iznenadila. Kakav je bio osjećaj vidjeti ovo pismo nakon dugih pedeset godina? Jeste li na njega bili potpuno zaboravili?

Oko ove naše priče zaista se nižu vrlo neobične okolnosti. Poruku koju ste mi poslali zapazila sam u neko doba noći. Kada sam je pročitala i vidjela kopiju moga pisma iz 1963. godine, najprije sam bila blokirana. Pitala sam se, koji je to duh zapazio jedno obično pismo, koje je pisala obična učenica požeške Gimnazije akademiku i slikarskom velikanu Ljubi Babiću?! To pismo je bilo značajno u mom životu i nikada ga nisam zaboravila, ali bila sam radosna što postoji netko na ovome svijetu, tko veoma dobro razumije što se događalo u duši mlade djevojke – tada sam, naime, imala 17 i pol godina – kada se odlučila pisati pismo akademiku.

Jeste li dugo skupljali hrabrost da mu napišete pismo?

Najprije moram reći da sam od djetinjstva voljela promatrati slike u našem muzeju u Požegi, freske na stropovima u crkvi, baroknu arhitekturu povijesne jezgre... Ne treba zaboraviti da je slikar Miroslav Kraljević Požežanin, i da se u Gradskome muzeju Požega čuvaju neke njegove značajne slike. Sve sam ja to promatrala s velikim respektom. A kad sam bila u Gimnaziji, moj profesor, dr. Filip Potrebica, zapazio je da imam oko za likovnu umjetnost, pa me savjetom usmjeravao i davao mi upute. Preporučivao mi je i knjige o likovnoj umjetnosti koje bi trebalo čitati. Tako sam prema njegovu savjetu uzela čitati Babićevu knjigu Zlatni viek španjolskog slikarstva (prikazi i uspomene). To me djelo oduševilo! Kroz njega sam doživjela Španjolsku kao neku divnu zemlju punu kolorita, žarku, toplu, temperamentnu, oštru i blagu, brdovitu i ravnu, punu kontrasta, s nekim predivnim nebom koje se mijenja... U toj knjizi Babić je na genijalan način opisivao i analizirao slike El Greca, Diega Velázqueza i Francisca Goye y Lucientesa. Tada sam pomislila da moram stupiti u kontakt s tim velikim čovjekom, da makar malo dodirnem slikarskog i književnog velikana. Nisam trebala neke hrabrosti za pisanje pisma, ali sam pismo pisala s velikim respektom prema Ljubi Babiću.

Arhiv za likovne umjetnosti HAZU, koverta u kojoj je Mira Matić poslala pismo Ljubi Babiću. Profesor F. Potrebica kazao je Miri Matić da je Ljubo Babić član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, pa mu je ona poslala pismo na Akademijinu adresu

Ovo me silno zanima: je li Vam akademik Babić odgovorio?

Da! Na moju veliku radost, odgovor je stigao u kratkom vremenu: preporučena pošiljka i u njoj mala monografija Ljube Babića. A na trećoj stranici – posveta! "Na spomen i sjećanje, Lj. Babić" Cijela je požeška Gimnazija za to znala!

Monografija koju je Ljubo Babić poklonio Miri Matić (fotografija ustupljena ljubaznošću M. Matić Primorac)

  

Babićeva posveta Miri Matić; ona je njegov potpis poznavala sa slika (fotografija ustupljena ljubaznošću M. Matić Primorac)

Koje ste još knjige u to vrijeme čitali? Tko su Vam bili omiljeni umjetnici?

Čitala sam tada mnoga djela, ali upečatljiva mi je bila knjiga Lionella Venturija Kako se gleda slika ili Od Giotta do Chagalla. Što se umjetnika tiče, volim Kraljevića. Ja sam iz grada Požege, rođena Požežanka, a Kraljević je u Požegi živio i slikao. Iako je umro mlad, u 28 godini života, stvorio je veličanstven slikarski opus. Njegove slike nalaze se u požeškom muzeju i Modernoj galeriji u Zagrebu. Rado posjećujem ta mjesta. Volim i renesansne majstore, a osobito volim španjolske slikare, od El Greca do Goye. Da ne nabrajam dalje, reći ću Vam da volim dobre slike. Volim sakralne prizore.

Gledala sam Vaše gostovanje u TV emisiji Sjećanja. Tamo ste spomenuli da od mladosti crtate i slikate. Otkud poticaj za bavljenje likovnom umjetnošću? Jeste li od nekoga naslijedili dar za likovnost?

Ne sjećam se otkud mi ideja da volim likovnu, a i druge grane umjetnosti, niti je to u mom životu bio neki određeni trenutak... Od ranoga su me djetinjstva mama i baka vodile u crkvu. Gledala sam tada freske na zidovima i na stropu crkve; jako su mi se sviđale. Divila sam im se i pitala se – kako je to nastalo!? Privlačio me taj nježni i prozirni kolorit, kovitlanje anđela, oblaka i svetaca... To je bio moj prvi kontakt s umjetnošću. Zvuk orgulja je nadopunjavao taj lijepi osjećaj; sve se nešto kovitlalo i stvaralo ljepotu!
Sve se to dogodilo prije nego što sam kenula u školu. U školi sam znala lijepo crtati: kućice, šume, potoke i cvijeće, što je moja učiteljica primijetila i pohvalila me. U višim razredima osnovne škole došla je neka nova nastavnica za likovni odgoj, zvala se Gitta Hutter, lijepa, mlada i posebna. Ona je bila ljubiteljica Van Gogha i naučila me da kada slikam, sve gledam kroz trepavice, kada su boje u pitanju. Za crtež je govorila da mora biti čist, i da je crtež u slikarstvu sličan zvuku violine: da crta mora ići profinjeno i gipko. To bi otprilike bili moji prvi koraci.
A onda sam upisala gimnaziju i učila povijest umjetnosti. Kroz gimnaziju bila sam član likovne grupe, gdje smo stalno gledali reprodukcije starih majstora i pokušavali ih analizirati. Gledala sam crteže Albrechta Dürera, našega Miroslava Kraljevića, Leonarda i drugih likovnih velikana, pa sam ih pokušala kopirati tehnikom meke olovke i ugljenom. Tek sam nakon toga izašla u prirodu i pokušala crtati pejsaže.
Oduvijek sam promatrala prirodu i ljude na neki drugačiji način; nisam znala da bi to bio slikarski način. Ti moji likovni uradci su se sviđali ljudima, i ja sam to darivala svojim poznanicima. Ostala su mi samo dva crteža iz 1961. godine. Temperama s puno bijele, kopirala sam francuske impresioniste. Usudila sam se kopirati i Picassa, i to tzv. plavu fazu!

Crtež Mire Matić iz srednjoškolskih dana (ustupljeno ljubaznošću autorice)

  

Crtež Mire Matić iz srednjoškolskih dana (ustupljeno ljubaznošću autorice)

Mira Matić Primorac, kopija slike Dragice Cvek Jordan (ulje na platnu, oko 1995. godine; ustupljeno ljubaznošću autorice)

Kako to da ste se nakon završene gimnazije odlučili za studij prava, a ne za povijest umjetnosti ili čak slikarstvo?

Moji roditelji su se jako mučili da pošalju na visoko školovanje u Zagreb nas tri sestre, od kojih sam ja najstarija. Nisu me ograničavali u izboru studija. A ja sam prilično pragmatična po svojoj naravi. Osjetila sam da nemam dovoljno imaginacije, onostranosti i nadarenosti u tom smislu, pa sam odlučila upisati pravo i usporedo s tim povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu. Brzo sam se uvjerila da to neće ići, da sam preopterećena, pa sam ostala na Pravnom fakultetu i diplomirala 1969. godine.
Ustvari, ja nisam znala da li bi se od umjetnosti moglo živjeti. To je prilično luksuzan studij. Ali nije mi žao zbog toga! Mene je moj pravnički posao – bila sam sudac, zamjenik okružnog javnog tužioca i odvjetnik – naučio nekim tajnama života i vještini života, održao mi krepku misao, a umjetnost, koju sam stalno pratila, oplemenila je moju dušu. Ta kombinacija prava i umjetnosti danas se više ne njeguje, ali doći će i to na svoje. Ne može pravo i njegova primjena biti ogoljeno do kosti, jer naprosto je život isprepleten u tome smislu. Golo pravo nije nikakvo pravo. Pravo bez etike i estetike nije nikakvo pravo.

Budući da je ova naša priča započela s Ljubom Babićem, čini mi se primjerenim da razgovor s njime i završimo. Koje Vam je najdraže njegovo djelo?

Ljubo Babić je meni inače vrlo drag slikar i pisac. Osim toga, on je u mojim gimnazijskim danima bio jedan od rijetkih živućih slikara starije generacije. Bila sam ponosna što mu se mogu "uživo" pismom obratiti.
Najdraža Babićeva slika mi je Novembar 1939. iz ciklusa "Moj rodni kraj". Posebno me i danas impresionira njegova knjiga Zlatni viek španjolskog slikarstva. Ta mi je knjiga otvorila oči i odgovorila na pitanje kako gledati umjetničku sliku. Sjećam se još i danas uvodnih rečenica: "Napokon! Španija! Ta rieč značila je za mene od malena romantiku. Ta je rieč značila i čežnju za svim onim sakritim i čudesnim, što se ne da lako dokučiti."

Iz knjige Ljube Babića Zlatni viek španjolskog slikarstva (prikazi i uspomene)

[1] Arhiv za likovne umjetnosti HAZU čuva dio osobne ostavštine Ljube Babića: (1) mape nacrta za stalne postave muzeja i velike izložbe, (2) korespondenciju (1959. – 1974.), (3) hemeroteku članaka o Ljubi Babiću (1946. – 2004.), (4) dokumentaciju redakcije Bulletina Instituta za likovne umjetnosti JAZU (1957. – 1967.) i (5) dokumentaciju redakcije Revije izvoznika i uvoznika Zagrebačkog Velesajma (1960. – 1966.). Gradivo je dospjelo u Arhiv 2006. godine donacijom prof. Ljubomira Babića, sina Ljube Babića. Zahvaljujem Jasenki Ferber Bogdan, višoj stručnoj suradnici Arhiva za likovne umjetnosti na ovim podacima, kao i na scanu pisma Mire Matić Ljubi Babiću.