Što muči (mlade) restauratore

Sredinom rujna, Međunarodni institut za restauriranje (International Institute for Conservation, IIC) organizirao je u Londonu dvodnevnu konferenciju "Conservation: Futures and Responsibilities". Konferencija se trebala baviti odnosom obrazovanja konzervatora-restauratora i trenutnih potreba struke. Cilj je bio "ponuditi međunarodnu perspektivu i olakšati komunikaciju između studenata i mladih restauratora s jedne strane, te stručnjaka koji se bave restauriranjem u kulturnim ustanovama i muzejima ili u privatnom sektoru s druge strane".

Program konferencije

Svjestan činjenice da si većina studenata i mladih restauratora ne može priuštiti putovanje u London, IIC je osigurao besplatan video prijenos svih izlaganja (Live Web Broadcast). Organizator je smatrao da će tako potaknuti sudjelovanje restauratora iz cijeloga svijeta. Putem Facebook stranice Odsjeka za konzervaciju-restauraciju i časopisa In situ nekoliko sam puta upozoravala svoje studente na ovu konferenciju. Nisam stekla dojam da ih se puno uključilo u prijenose izlaganja 16. i 17. rujna, pa me jako obradovala vijest da će video zapisi konferencije uskoro biti objavljeni na mrežnim stranicama IIC-a. Ja sam pratila dvije subotnje sesije: u jednoj se govorilo o planiranju profesionalne karijere, a u drugoj o međunarodnoj perspektivi konzervacije-restauracije. (Popis govornika dostupan je ovdje.)

Amber Kerr Allison (Centar za restauriranje Lunder, Smithsonian) sudjelovala je u drugoj sesiji

Konferencija me natjerala da se zapitam dajem(o) li studentima sva znanja i vještine potrebne da se uspješno nose s izazovima restauracije u 21. stoljeću? Konzerviranje i restauriranje fotografija, time-based umjetnosti (video radovi, performansi, instalacije...), suvremene umjetnosti, murala i polikromije na starim građevinama samo su neka od novih specijalističkih područja struke. I neka "stara" područja u Hrvatskoj su jako zanemarena; preventivna konzervacija je najbolji primjer. Nekoliko je govornika istaknulo da se u prošlosti moglo birati specijalističko područje koje te zanima; zbog porasta broja restauratora, mladi bi se sada trebali usredotočiti na deficitarna i nova područja struke. I fakulteti bi morali pratiti ove promjene.

Osim novih specijalističkih područja, javljaju se i nova tržišta rada: Subsaharska Afrika, Južna Amerika, Indija... Moraju li naši studenti nakon diplome ostati u Hrvatskoj? Jesmo li ih uopće naučili kako da traže posao? Znaju li napisati životopis, sastaviti portfolio ili pismo motivacije? Znaju li napisati znanstveni rad, publiciraju li svoje radove uopće? Pomažemo li im da razviju prezentacijske i komunikacijske vještine? Pripremamo li ih za korištenje novih medija, kako bi svoj rad mogli približiti javnosti i osigurati financijska sredstva za svoje projekte? Na konferenciji je više puta istaknuto da javnost mora razumjeti zašto je ono što radimo važno.

Jako mi se dopala misao da mladi restauratori, prilikom biranja ustanove ili radionice u kojoj će raditi ili stažirati, trebaju voditi računa o tome da budu uključeni u izazovne projekte, odnosno projekte koji će im omogućiti da razviju svoje vještine. Pitanje je, međutim, je li ovo u Hrvatskoj izvedivo. Kod nas su, naime, mladi restauratori sretni ako uopće dobiju priliku negdje stažirati.

Tema obrazovanja konzervatora-restauratora puno se puta spomenula na londonskoj konferenciji. Zaintrigirala me činjenica da je Institut za restauriranje (Institute of Conservation, ICON) 2009. godine dobio zadatak izraditi strategiju obrazovanja restauratora u Velikoj Britaniji, "National Conservation Education and Skills Strategy". I u našoj zemlji postoji potreba za takvim dokumentom, odnosno za dugoročnim planiranjem i planskim djelovanjem u području zaštite i očuvanja kulturne baštine i edukacije onih kojima je taj posao povjeren.

Naslovnica dokumenta "National Conservation Education and Skills Strategy"

Problema je, kako vidimo, puno, a ključ njihovog rješavanja leži (i) u rukama onih kojima je ova konferencija bila posvećena: studenata restauracije i mladih restauratora. Prvi korak trebalo bi biti njihovo povezivanje. Mladi članovi Američkog instituta za restauriranje (American Institute for Conservation, AIC) već su 2008. godine pokrenuli tzv. Emerging Leaders Network. Imaju svoj blog i grupu na Facebooku. Tu razmjenjuju literaturu, objavljuju vijesti o stipendijama, radnim mjestima i slično. U Hrvatskoj, studenti restauracije mogu se učlaniti u udrugu Međunarodni institut za restauriranje - Hrvatska grupa. Restauratorima koji nisu prešli tridesetu uskoro će biti ponuđena mogućnost učlanjenja u Hrvatski nacionalni odbor ICOMOS-a po sniženoj cijeni. Pitanje je, međutim, što naše udruge nude svojim članovima.

Udruge "na hrvatski način"

Studenti-članovi Međunarodnog instituta za restauriranje, primjerice, besplatno primaju glasilo Reviews in Conservation. Na mrežnim stranicama IIC-a mogu 'skinuti' digitalizirane članke ili sažetke radova objavljenih u nekoj u IIC-jevih publikacija. IIC im dodjeljuje stipendije za sudjelovanje na konferencijama. Svi članovi IIC-a ostvaraju 20% popusta pri kupnju publikacija u izdanju Elsevier / Butterworth-Heinemanna.

Za cijenu članarine - bila ona 50, 100 ili više kuna - udruge moraju svojim članovima nešto dati. To ne mora biti stipendija ili publikacija - dovoljna je informacija. Jako mi se sviđa rad Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske. Prije nekoliko dana vidjela sam njihov bilten: u njemu najavljuju posjete izložbama uz stručno vodstvo svojih članova, stručna putovanja, promocije knjiga, predavanja i tribine, simpozije i kongrese... Smatram da svaka udruga kod svojih članova treba graditi osjećaj pripadnosti; treba im pokazati da su važni i ponuditi im mogućnost da se u nešto uključe.

Ne bi se smjelo dogoditi da vam se voditelji udruge jave samo onda kada od vas traže da uplatite godišnju članarinu, a to je kod nas najčešće slučaj.

Moja Amerika u pet slika, 2. dio

(Priča o Americi u pet slika - autoportreta - snimljenih iSight kamerom.)

Photo 61 (23-02-2010)

Fotografija snimljena u laboratoriju istraživačkog centra Louise du Pont Crowninshield u pauzi između predavanja i vježbi iz kolegija Instrumentna analiza. Studenti magistarskog studija na drugoj godini prate samo ovaj kolegij; ostatak vremena (nerijetko i vikende!) provode u radionici odabrane specijalizacije (namještaj, predmeti /eng. objects/, oslikane površine, slike, papir, fotografije, tekstili). Tijekom godine moraju odraditi cjeloviti konzervatorsko-restauratorski zahvat na jednoj umjetnini, prirediti dokumentaciju i izraditi tehničku studiju. Ovo posljednje pišu u formi znanstvenog rada; taj se zadatak ocjenjuje u sklopu kolegija Instrumentna analiza.

Kolegij vodi dr. sc. Joseph N. Webber ili, kako ga studenti od milja zovu, Doctor Joe. U jesenskom semestru predaje o spektroskopskim tehnikama ispitivanja, a u proljetnom o kromatografiji. U skripti koju studentima daje na početku semestra sabrani su tekstovi koje moraju pročitati prije njegovih predavanja, tzv. pre-assigned readings. U uvodnom se dijelu nalazi opis kolegija, pregled prava i obaveza studenata i, što je osobito važno, kriteriji ocjenjivanja. "A označava izvanredan rad; ocjena se dodjeljuje onima čija je izvedba nadmašila navedene kriterije kolegija. B označava kompetenciju; dodjeljuje se onima koji na zadovoljavajući način obave sve zadatke. C se dodjeljuje radu koji je ispod nivoa navedenih kriterija, odnosno koji ih ne zadovoljava." Dr. Joe poznaje samo ocjene odličan, vrlo dobar i dobar. Ako si odradio sve što se od tebe očekuje i zadovoljio postavljene kriterije, to još uvijek nije dovoljno za ocjenu 'odličan'. Da bi dobio tu ocjenu, trebaš nadmašiti očekivanja. Čini vam se pretjerano? Jedna od stvari koje sam u Americi naučila: ako tražiš puno od studenata, puno i dobiješ. "Svi, ali doista SVI, moraju sudjelovati u raspravi o umjetninima na kojima kolege rade," stoji dalje u tekstu. "Vaše sudjelovanje u raspravama ocjenjivat će se. Sposobnost da raspravljate o svom i znanstvenom radu Vaših kolega na informiran i uljudan način bitna je osobina svakog zrelog stručnjaka." Ovako se studenti uče kritičkom razmišljanju i argumentiranom raspravljanju.

U vrijeme mog boravka za vježbe iz kolegija Instrumentna analiza bila je zadužena Amanda Norbutus, studentica doktorskog studija restauracije. (WUDPAC-ovci nastoje uključiti doktorske studente u izvođenje nastave, a studente dodiplomskog studija u istraživanja svojih doktorskih studenata - to se zove sinergija.) Do kraja proljetnog semestra studenti nauče rukovati svim instrumentima u laboratoriju, od XRF- a do FTIR-a. Analizu umjetnina obavljaju gotovo samostalno, ne zato što će to sutra morati raditi - neće; samo najveći muzeji raspolažu vlastitim istraživačkim laboratorijima, a u njima rade specijalizirani stručnjaci, tzv. conservation scientists. Usvajanje ovih znanja i vještina nužno je kako bi se budući restauratori upoznali s metodologijom znanstvenog istraživanja, naučili pripravljati uzorke koje će slati na analizu te, možda najvažnije, kako bi znali interpretirati podatke koje im laboratorij dostavi.

Photo 102 (07-04-2010)

Priču o Americi završavam fotografijom snimljenom u Central Parku; sat vremena kasnije držala sam predavanje o konzervatorsko-restauratorskim radovima na Peristilu u Centru za restauraciju Instituta za umjetnost Sveučilišta u New Yorku. Tamo sam provela nekoliko dana kao gostujući nastavnik; bio je to dio mini-turneje po istočnoj obali koja me odvela do restauratorskih radionica Metropolitana i Muzeja moderne umjetnosti (MoMA) u New Yorku te bostonskog Museum of Fine Arts (BMFA). New York ću najviše pamtiti po jednoj mladoj restauratorici fotografija koju sam upoznala za svog prvog posjeta Metropolitanu.

U sklopu kolegija o restauriranju fotografskih materijala, jednog od četiri kolegija koja sam pratila u Delawareu, krajem siječnja bio je organiziran posjet Metropolitanovoj radionici za restauraciju fotografija. Nora Kennedy, voditeljica radionice, govorila je o povijesti fotografije i pokazala nam svoje najdraže primjerke iz Metropolitanove zbirke, od Talbotovih pionirskih radova do suvremene američke fotografije. (Ako ste raspoloženi za kratku šetnju kroz povijest i fotografiju, kliknite ovdje.) Jedna druga restauratorica govorila je o restauraciji dagerotipija. Posljednje je predavanje održala Luisa Casella, Portugalka koja je kao stipendist Zaklade Mellon u Metropolitanu istraživala "postojanost autokromnih bojila u anoksičnoj atmosferi". (Za one koji žele znati više, ovo je Luisina web stranica.)

Po naglasku mi je bilo jasno da je Europljanka pa sam joj nakon predavanja prišla i upitala je odakle je. Odgovorila je da je iz Portugala, ja sam joj rekla da sam iz Hrvatske, dala mi je svoju posjetnicu i rekla da joj se javim ako opet budem u gradu. Desetak dana kasnije planirala sam otići u New York na predstavu koju su TBF-ovci radili sa Zagrebačkim kazalištem mladih. Poslala sam Luisi mail i pitala je želi li mi se pridružiti; pristala je i pozvala me do odsjednem kod nje. Luisin se stančić nalazio na sjevernom kraju Manhattana; mali jednosobni stan s velikim prozorima bez zavjesa. Ni u zgradi preko puta nitko nije imao zavjese na prozorima pa si mogao vidjeti što ljudi rade. Čini mi se, ipak, da su ljudi u New Yorku previše zaokupljeni vlastitim životima da bi pokazivali interes za tuđe. "Tri sam godine u ovome gradu," rekla mi je Luisa, "A ti si prva osoba koja me pozvala da nešto radimo zajedno. Ljudi ti ovdje neće samo pristupiti i predložiti da se nađete - ne ako od toga nemaju koristi. Ako ti njima pristupiš, odmah će pomisliti da nešto tražiš. Ovdje ne možeš nekoga nazvati u 11 ujutro i pitati ga želi li ići s tobom na ručak u podne - ljudima je raspored popunjen tjednima unaprijed."

Live in New York City once, but leave before it makes you hard, kaže Baz Luhrmann u pjesmi Sunscreen, i jasno mi je na što cilja. Kako o Americi uvijek pričam s oduševljenjem, ljudi me često pitaju želim li se tamo vratiti. "Da," odgovaram, "Ali samo na nekoliko godina."