Intervju s Marijom Reberski, predsjednicom Hrvatskog restauratorskog društva (HRD)

O Hrvatskom restauratorskom društvu (HRD), krovnoj strukovnoj udruzi hrvatskih konzervatora-restauratora, prvi put sam pisala 2012. godine. Sugovornik mi je tada bio mr. art. Andrej Aranicki, izvanredni profesor na Odjelu za konzervaciju i restauraciju umjetnina Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Društvo ove godine obilježava 25. godišnjicu svojega osnutka, što mi je bio povod za razgovor s Marijom Reberski, aktualnom predsjednicom.

Marija, što je Vas ponukalo da se učlanite u Hrvatsko restauratorsko društvo? Zašto je uopće važno sudjelovanje u radu strukovnih udruženja?

Kada je HRD osnovan, 1994. godine, ja sam još uvijek bila u filmskoj branši. Studij konzervacije-restauracije upisala sam 1997. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Pripadam, dakle, prvoj generaciji diplomiranih konzervatora-restauratora zagrebačkog Sveučilišta.

U HRD sam se učlanila 2010. godine. Ne znam kako se dogodilo da sam se tako kasno učlanila – vjerojatno zbog toga što HRD i njegov rad jedno vrijeme nisu bili dovoljno vidljivi u javnosti. Poticaj za priključivanje dobila sam od kolega Andreja Aranickog i Denisa Vokića koji su se tih godina intenzivno bavili buđenjem HRD-a iz zamrlosti i okupljanjem novih članova. 

Smatram da je uključivanje u rad strukovnih udruga važno jer se kroz takve organizacije može efikasnije raditi na afirmaciji konzervatorsko-restauratorskog zanimanja te očuvanju i unapređivanju etičkih, socijalnih i legislativnih interesa struke u skladu s odgovarajućim međunarodnim konvencijama.

Funkciju predsjednice HRD-a preuzeli ste 2014. godine. Što biste izdvojili kao najvažnija postignuća Društva u svome mandatu?

Najprije bih istaknula da je 2014. značajna jer je te godine HRD postao punopravni član Europske konfederacije konzervatorsko-restauratorskih organizacija (European Confederation of Conservator-Restorers' Organisations, E.C.C.O.), ponajviše zalaganjem ranije spomenutih kolega, Vokića i Aranickog, koji su na tome radili od 2009. godine. 

Najvažnije odrednice mojeg programa bile su – i još uvijek jesu – povećanje broja članova, bolja prezentacija HRD-a u medijima i kontaktima s javnošću te općenito bolja vidljivost. 

Jedan od glavnih ciljeva bio mi je uvesti HRD na popis umjetničkih strukovnih udruga čiji članovi ostvaruju pravo na neoporezivi iznos u visini 25% od ostvarenih poslovnih primitaka za obavljanje umjetničkih i kulturnih djelatnosti, ukratko – porezne olakšice. Zadovoljna sam što smo uspjeli ostvariti taj cilj. Ranije se ta povlastica mogla ostvariti preko članstva u ULUPUH-u, HDLU-u ili HZSU-u, ali je mladim konzervatorima-restauratorima, koji su tek izašli sa studija, bilo teško dobiti članstvo u tim udrugama.

Uspjeli smo povećati broj članova. Vodimo njihovu evidenciju u elektroničkom obliku. Izdajemo članske iskaznice. Definirali smo vizualni identitet HRD-a – imamo svoj logotip. Redizajnirali smo internetsku stranicu. Imamo Facebook stranicu, profil na Instagramu i Twitteru. Sudjelujemo na profesionalnim skupovima. 

Osobitu pažnju posvećujemo studentima konzervacije-restauracije i onima koji su nedavno diplomirali. Kontinuirano radimo na uključivanju i educiranju mladih kako bi sami mogli prvenstveno razumjeti, a onda i utjecati na unapređivanje etičkih, socijalnih i legislativnih interesa struke u skladu s odgovarajućim međunarodnim konvencijama. Osim toga, želimo ih pripremiti za utrku na tržištu rada. Nužno je studente informirati o mogućnostima zaposlenja i samozaposlenja, što podrazumijeva upoznavanje s osnovama samostalnog  poduzetništva, poreznog sustava i tržišta, pravnom regulativom, ali i o mogućnostima dobivanja profesionalne podrške. Radimo na prijenosu znanja, razvoju osnovnih i transverzalnih vještina te razmjeni informacija. Surađujemo s Odsjekom za konzerviranje i restauriranja umjetnina zagrebačke Akademije na redovnim tribinama "Srijedom u 12", na kojima gosti-predavači mladima prezentiraju najnovije tehnike i tehnologije. Surađujemo i s Odsjekom za konzervaciju-restauraciju splitske Akademije. Sudjelujemo na godišnjim Međunarodnim konferencijama studija konzervacije-restauracije. Kontinuirano organiziramo predavanje na temu "Što dalje...", kako bi mladima omogućili kvalitetniji i lakši početak samostalnog rada.

Još jedno područje našega djelovanja je razvoj suradnje s Ministarstvom kulture. Prije dvije godine, 2017., HRD je uputio Ministarstvu kulture niz prijedloga za unapređenje pravnih akata koji koji se tiču konzervatorsko-restauratorske struke. Želja nam je bila da se hrvatsko zakonodavstvo uskladi s E.C.C.O.-ovim smjernicama. Tek je malen broj naših prijedloga usvojen. Za neke nam je rečeno da će biti razmotreni, ali većina toga nije uvažena.

Još uvijek traje javna rasprava o trima pravilnicima o stručnim zvanjima koja se tiču konzervatora-restauratora. Znam da HRD planira dostaviti svoje prijedloge. Nažalost, Ministarstvo kulture nije uključilo HRD u izradu nacrta tih akata, niti je Društvo bilo konzultirano kod izrade Pravilnika o uvjetima za dobivanje dopuštenja za obavljanje poslova na zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, koji je donesen kajem prošle godine.

Pozitivno je to što je Ministarstvo kulture prepoznalo je potrebu za usklađivanjem nacionalnih zakona: Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, Zakona o muzejima i Zakona o arhivskom materijalu i arhivima. 

Nažalost, HRD još uvijek nije prepoznat kao relevantni dionik, pa nismo imali svoga predstavnika u tijelima koja su izrađivala nacrte izmjena i dopuna spomenutih zakona i pravilnika koji iz njih proizlaze, a koji se direktno tiču konzervatorsko-restauratorske struke. Zapravo, nitko izvan Ministarstva kulture i s Ministarstvom povezanih ustanova nije bio uključen u rad na tim pravnim aktima.

HRD se zalaže usklađivanje hrvatskih zakona i pravilnika s međunarodnim konvencijama koje se bave konzervatorsko-restauratorskom strukom, ponajprije s E.C.C.O.-ovim smjernicama. Kad smo kod E.C.C.O.-a, vrijedno je spomenuti da je HRD svoj 25. rođendan obilježio organiziranjem Generalne skupštine E.C.C.O.-a. Tom su se prilikom u Zagrebu okupili delegati strukovnih udruženja iz 21 europske zemlje. Kako je došlo do toga?

Na ideju o organiziranju Generalne skupštine E.C.C.O.-a u Zagrebu došla sam "ne svojom krivnjom"... Pripremajući se 2017. godine za odlazak na Skupštinu u Stockholmu, obratila sam se Turističkoj zajednici grada Zagreba – zamolila sam ih da doniraju suvenire iz Zagreba čelnim ljudima E.C.C.O.-a, koje sam tada trebala prvi put upoznati. Sposobna i poticajna gđa Aleksandra Mandić Kauzlarić pitala me zašto im ne bih predložila da se jedna od sljedećih Skupština održi u Zagrebu. Tu je začeta ideja o E.C.C.O.-ovu gostovanju u Hrvatskoj. Iduće godine, 2018., o tome sam razgovarala s kolegom Stefanom Belishkim iz Bugarske, potpredsjednikom E.C.C.O.-a, koji je u Splitu imao gostujuće predavanje na Odsjeku za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije. Uslijedila je elektronička prepiska. Ispostavilo se da je domaćinstvo Skupštini ponudila i Francuska. Naime, Skupština se svake godine održava u drugoj zemlji, najčešće vezano za neku obljetnicu ili kakav važni događaj. Primjerice, 2016. godine, povodom 25. godišnjice E.C.C.O.-a, Skupština je održana u Berlinu. Naredne je godine domaćin bio Stockholm. Švedsko strukovno udruženje, NKF, te je godine slavilo svoj jubilej. Prošle je godine Skupština održana na Malti... Nisam bila potpuno svjesna u što se upuštamo. Konačno, krajem prosinca 2018. E.C.O.O. nam je potvrdio da je Zagreb dobio domaćinstvo. To smo izborili uz svesrdno zalaganje kolege Beliskhog. Obavijestili su nas da će se Skupština održati 1. travnja, a ne u svibnju, kako je bilo prijašnjih godina. To je značilo da nam se značajno skratio rok za organiziranje cijelog događaja. 

Skupštinu smo financirali najvećim dijelom iz HRD-ova budžeta, koji se "puni" članarinama. Da bismo zatvorili financijsku konstrukciju, morali smo pronaći sponzore i donatore. Uz pomoć obrta za trgovinu "Juriček", Haga-metala i Crescata uspjeli smo namaknuti sredstva za catering i najam autobusa. Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu podmirila je trošak tiskanja propagandnih materijala. Turistička zajednica grada Zagreba donirala nam je propagandne materijale o Zagrebu. 

Muzej Mimara ustupio nam je dvoranu za predavanja, a ravnateljica te ustanove, gđa Lada Ratković-Bukovčan, prigodno je ispred Muzeja pozdravila E.C.C.O.-ove delegate. Muzej za umjetnost i obrt ustupio nam je prostoriju Književnog kluba za predsastanke Upravnog odbora E.C.C.O.-a. Cijelo događanje se odvijalo pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture. Voditeljica Službe za pokretnu, etnografsku i nematerijalnu kulturnu baštinu, gđa Tatjana Horvatić, održala je u ime Ministarstva kulture pozdravni govor na svečanom otvorenju Skupštine.

Kolegice iz Muzeja za umjetnost i obrt organizirale su za delegate besplatni obilazak stalnog postava uz stručno vodstvo. Ksenija Pintar, viša restauratorica, prezentirala je konzervatorsko-restauratorske postupke na pojedinim predmetima. Andreja Dragojević, pročelnica Središnjeg odjela za konzervaciju-restauraciju Hrvatskog državnog arhiva, provela je delegate kroz Arhiv i njegove konzervatorsko-restauratorske radionice. Uz sve navedeno, delagatima smo organizirali obilazak Muzeja suvremene umjetnosti. Voditeljica Odjela zaštite građe i restauracije toga muzeja, Mirta Pavić, pokazala im je na kojim se umjetničkim djelima trenutno radi. Sva stručna vodstva i razgovor s delegatima kolegice su odradile s puno entuzijazma, profesionalno i potpuno besplatno, na čemu im i ovim putem zahvaljujem. Usto su osigurale stručno vodstvo kustosa kroz stalne postave svojih ustanova.

Iskoristit ću priliku da javno zahvalim članovima Upravnog i Nadzornog odbora HRD-a, kao i mladim entuzijastima iz redova studenata koji se sve više uključuju u rad Društva. Bez njihove pomoći ne bi bilo moguće organizirati Generalnu skupštinu. Ne smijem zaboraviti ni vrijedne kolege iz radnih grupa koje su bile sastavljene prema pojedinim zadacima.

Na marginama Generalne skupštine E.C.C.O.-a u Zagrebu su se održavali i sastanci odbora Europske mreže obrazovnih ustanova u konzervatorsko-restauratorskoj djelatnosti (European Network for Conservation-Restoration Education, ENCoRE). Ti su se sastanci odvijali u prostorijama Odsjeka za konzerviranje i restauriranje umjetnina Akademije likovnih umjetnosti. 

Činjenica da smo u Zagrebu uspjeli okupiti čelne ljude dviju najvažnijih organizacija za konzervaciju-restauraciju u Europi ispunjava me ponosom.

Naslovni slajd iz prezentacije o djelovanju Hrvatskog restauratorskog društva koju je Sagita Mirjam Sunara držala na Generalnoj skupštini E.C.C.O.-a u Zagrebu

Pozdravni govor ravnateljice Muzeja Mimara na svečanom otvorenju otvorenju Generalne skupštine E.C.C.O.-a

Generalna skupština E.C.C.O.-a okupila je predsjednike strukovnih udruga i njihove delegate iz 21 zemlje!

Kao HRD-ov delegat u E.C.C.O.-u, na Generalnoj sam skupštini održala kratko izlaganje u kojemu sam spomenula da je naše Društvo otvoreno svima: konzervatorima-restauratorima koji rade u muzejskim ustanovama, djelatnicima Hrvatskog restauratorskog zavoda, stručnjacima iz obrazovnog sektora... Osobito značajnim smatram to što se HRD zauzima i za konzervatore-restauratore koji rade u privatnoj praksi. I sami radite kao privatnik. Koji su najveći problemi s kojima se u radu susrećete?

Najveći problem, ali i izazov, jest to što ste potpuno ovisni sami o sebi i o svojim mogućnostima na tržištu rada, pa trebate brinuti o svim, ali zaista svim detaljima svojeg poslovanja. Zapravo, nastupate kao one-man band. 

Biti freelancer u konzervatorsko-restauratorskoj struci znači da sami određujete radno vrijeme, sami organizirate posao i određujete "ritam" rada. To je naizgled velika sloboda. Svaki novi zadatak je doslovno novi zadatak, s kojim dolazi novi izazov, novo rješenje, novi zahvati... Samostalni konzervator-restaurator je umjetnik, zanatlija, znanstvenik, poduzetnik, organizator, kadrovik, knjigovođa, ekonomist, pisac, povjesničar, šofer, radnik. Dinamičan je to, fleksibilan, raznolik i zanimljiv posao. Sa svakim novim zadatakom upoznaju se nova mjesta, novi ljudi i suradnici. Što je jednako važno, stalno se stječu nova znanja i vještine. Veliki je to izazov, ali i veliko zadovoljstvo.

Dva sveučilišta i dvije struke na istom poslu

"Dva sveučilišta i dvije struke na istom poslu" naziv je moga članka objavljenog u prosinačkom broju Universitasa. Članak je posvećen radionici o identifikaciji drva koju su sredinom studenoga u Splitu organizirali izv. prof. art. Lara Aranza (Umjetnička akademija u Splitu, Odsjek za konzervaciju-restauraciju) i doc. dr. sc. Bogoslav Šefc (Šumarski fakultet u Zagrebu, Zavod za znanost o drvu). Program radionice dostupan je ovdje.

"Dva sveučilišta i dvije struke na istom poslu", članak objavljen u 85. broju Universitasa 

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -

Dva sveučilišta i dvije struke na istom poslu 

PIŠE: Sagita Mirjam Sunara

Objavljeno u Universitasu : hrvatskim sveučilišnim novinama, god. VIII., br. 85, 5. prosinca 2016., str. 6

Na Odsjeku za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije u Splitu održana je teorijsko-praktična radionica o identifikaciji drva koju su vodili nastavnici Šumarskoga fakulteta u Zagrebu  



Od 14. do 16. studenoga 2016. na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu održana je radionica o identifikaciji drva po karakteristikama poprečnoga presjeka koju su vodili prof. Jelena Trajković, prof. Bogoslav Šefc i prof. Iva Ištok sa Šumarskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Radionica je bila namijenjena konzervatorima-restauratorima čija su uža specijalnost polikromirane drvene skulpture i slike na drvu. Organizatori radionice, Lara Aranza s Umjetničke akademije i prof. Šefc sa Šumarskoga fakulteta, planiraju nastavak suradnje i na drugim projektima.

Doc. dr. sc. Bogoslav Šefc i izv. prof. art. Lara Aranza, organizatori radionice "Identifikacija vrste drva po karakteristikama poprečnoga presjeka"

Uzorci drva uzeti s umjetnina koje se restauriraju na Odsjeku za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije povremeno se šalju na analizu na Zavod za znanost o drvu Šumarskoga fakulteta. Inicijativa za čvršće povezivanje dviju visokoobrazovnih ustanova potekla je od Lare Aranze, voditeljice radionice za konzerviranje-restauriranje polikromiranog drva. Aranza je kolegama sa Šumarskog fakulteta predložila komentorstvo na diplomskome radu njezine studentice koja je obrađivala temu mikroskopske identifikacije drva. Plod te suradnje je ksiloteka Odsjeka za konzervaciju-restauraciju u kojoj je (zasad) zastupljeno četrdesetak vrsta drva, i to onih koje konzervatori-restauratori najčešće susreću na umjetničkim djelima.

Na obrani spomenutog diplomskoga rada rodila se ideja o organiziranju radionice kroz koju bi polaznici – konzervatori-restauratori – naučili kako razlikovati pojedine vrste drva na temelju makroskopskih značajki njihove strukture. Trodnevna radionica “Identifikacija drva po karakteristikama poprečnoga presjeka” započela je s izuzetno dobro posjećenim javnim predavanjem prof. Jelene Trajković. Broj polaznika praktičnoga dijela radionice bio je ograničen na petnaest. Prilikom odabira polaznika, Lara Aranza, glavna organizatorica, prednost je dala studentima konzervacije-restauracije i bivšim studentima Odsjeka koji danas rade u privatnoj praksi.

Uzorci različitih vrsta drva

  

Polaznici radionice učili su kako identificirati drvo po karakteristikama poprečnoga presjeka

  

Za identifikaciju drva potrebno je povećalo

Lana Kekez, jedna od polaznica radionice, ističe da su edukativni programi Odsjeka za konzervaciju-restauraciju za većinu konzervatora-restauratora – privatnika jedina prilika za stručno usavršavanje nakon diplome. Ona je svoju diplomu stekla na Umjetničkoj akademiji, a danas, uz rad u privatnoj praksi, kao vanjski suradnik predaje na studiju konzervacije-restauracije. “Radionice koje organizira specijalističko usmjerenje za konzerviranje-restauriranje štafelajnih slika i polikromiranog drva u značajnoj mjeri podižu kvalitetu struke, jer znanje ravnomjerno dispergiraju među studentima, kolegama iz različitih institucija i onima u privatnoj praksi”, objašnjava.

Kekez je zajedno s Jurom Matijevićem i Sagitom Mirjam Sunarom s Odsjeka za konzervaciju-restauraciju do sada organizirala niz stručnih radionica koje su vodili renomirani inozemni stručnjaci.

Prilikom odabira polaznika radionica uvijek se vodi računa o tome da budu zastupljeni predstavnici drugih studija konzervacije-restauracije, muzejski restauratori i djelatnici Hrvatskog restauratorskog zavoda (HRZ) iz različitih dijelova Hrvatske. Na popisu polaznika radionice o identifikaciji drva tako se našla i Nađa Lučić iz dubrovačkog odjela HRZ-a. “Radionica je bila prilika da se pod vodstvom stručnjaka dublje zaviri u građu drva, što je preduvjet za razumijevanje materijala, ali i problema na umjetninama s kojima se svakodnevno susrećemo”, ističe Lučić, koja će novostečeno znanje podijeliti i sa studentima dubrovačkog studija konzervacije-restauracije, na kojemu predaje kao vanjska suradnica.

"Radionice koje se redovito organiziraju na Odsjeku za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije u Splitu korisne su studentima, svima koji sa studentima rade i općenito konzervatorima-restauratorima koji su već u praksi", kaže Nađa Lučić iz dubrovačkog odjela Hrvatskog restauratorskog zavoda

“Ljepota lažnog sjaja”, izložba krivotvorenih umjetnina

Od kraja rujna do kraja listopada u sjedištu Ministarstva unutarnjih poslova u Zagrebu mogla se posjetiti izložba krivotvorenih umjetnina, “Ljepota lažnog sjaja”. Izložbu je priredio Muzej policije, a na njoj su bile prikazane pedeset tri slike i četiri skulpture iz Kriminalističke zbirke Muzeja. Ta zbirka obuhvaća različite vrste predmeta, od provalničkih alata i sredstava počinjenja kaznenoga djela do krivotvorina novca i umjetnina.

Izložba “Ljepota lažnog sjaja” bila je postavljena u sjedištu MUP-a na Savskoj cesti 39

  

Plakat izložbe “Ljepota lažnog sjaja”

Zamisao o prikupljanju krivotvorenih umjetnina za Muzej policije potekla je od ravnatelja te ustanove, Željka Jamičića. Na ideju o formiranju zbirke krivotvorina došao je prije petnaestak godina, kada je u novinama pročitao da je talijanska policija priredila putujuću izložbu o krivotvorenim umjetničkim djelima. Ideja se nije mogla odmah realizirati; do 2009. godine krivotvorene su se umjetnine po dovršetku sudskoga postupka uništavale kako se ne bi opet pojavile na tržištu. Ipak, posredstvom Službe organiziranog kriminaliteta Uprave kriminalističke policije uspjelo se kod sudova ishoditi da se po pravomoćnosti sudskih postupaka krivotvorine dodjeljuju Muzeju policije kao izlošci. 

Ideja o izložbi kojom bi se prikupljena djela predstavila javnosti također je potekla od g. Jamičića. Primarni cilj izložbe “Ljepota lažnog sjaja” bio je pridonijeti osvješćivanju građana na nužan oprez pri kupnji umjetnina, ukazati im na suvremene metode vještačenja umjetničkih djela te im dati savjete kojih bi se trebali pridržavati prilikom kupnje. 

Na popisu izložaka našla su se krivotvorena djela Ljube Ivančića, Mersada Berbera, Dušana Džamonje, Ede Murtića, Vaska Lipovca i drugih umjetnika. Za utvrđivanje autentičnosti zaplijenjenih umjetnina MUP se u velikom broju slučajeva obratio autorima ili, ukoliko se radilo o djelima preminulih umjetnika, njihovim obiteljima. 

Umjetnikova obitelj najčešće dobro poznaje tehnologiju njegova rada. Akademska slikarica Nina Ivančić i njezin suprug Damir Sokić, također akademski slikar, razotkrili su čak pet krivotvorenih djela njezinoga oca, Ljube Ivančića (1925. – 2003.). Krivotvoritelj je u svemu pogriješio, od teme, kompozicije i stila slikanja do tehnologije izrade slika. Primjerice, boje je nanosio izravno na lesonitnu podlogu, što Ljubo Ivančić nikada nije radio. On je slikao uljenom bojom na papiru koji bi kasnije kaširao na lesonit ili medijapan. Krivotvoritelj je koristio kupovne boje, dok je Ljubo Ivančić svoje boje sam izrađivao. Sam je radio i svoja veziva i paste. Ivančićeva obitelj i danas čuva njegove bilježnice s receptima za pripravu slikarskih materijala.

Predmeti iz ateljea Ljube Ivančića. U pozadini se vide krivotvorine njegovih slika

Fedor Džamonja, sin kipara Dušana Džamonje (1928. – 2009.), pregledom skulpture Čavli ustvrdio je da se radi o krivotvorini. Drvena jezgra sporne skulpture okruglog je oblika, dok su Džamonjin originali uvijek jajoliki. Ni čavli nisu zabijeni onako kako je to Džamonja radio; kod njegovih skulptura linije koje čavli tvore su napete, pravilne i imaju određenu gustoću. Džamonjine skulpture usto imaju kamenu bazu na kojoj se nalazi dio umjetnikova potpisa.

Krivotvorena skulptura Dušana Džamonje

Da se kupci ne mogu uvijek pouzdati u poštenje trgovaca umjetninama pokazuje slučaj dviju krivotvorina Džamonjine skulpture MSG – XV. Ta su se djela na tržištu pojavila 2009./2010. godine. Prodavatelj jedne skulpture bio je kustos poznate zagrebačke galerije. Kada skulpturu nije uspio prodati, ponudio ju je u zamjenu za sliku čija je vrijednost bila znatno manja od vrijednosti auteničnog Džamonjina rada. Sumnjičavi kupac zatražio je provjeru auteničnosti skulpture u ateljeu pokojnog autora. Džamonjin sin Fedor utvrdio je da se radi o krivotvorini. Krivotvorina se od originala razlikuje u dimenzijama, načinu slaganja modularnih elemenata, u obradi površine i ljepilu kojim su elementi povezani u cjelinu. Nedostaje i žig, odnosno autorova signatura.

Krivotvorina Džamonjine skulpture MSG – XV

  

Još jedna krivotvorina skulpture MSG – XV


Kada autentičnost djela nije moguće utvrditi vizualnim pregledom i njegovom usporedbom s neospornim djelima autora kojemu se pripisuje, umjetnina se podvrgava prirodoznanstvenim analizama. Na krivotvorini slike Vrbe na Savi autora Ferde Kovačevića (1870. – 1927.) ispitivanjem je utvrđeno da je slika izrađena na starom, već oslikanom platnu. Krivotvoritelj je koristio suvremenu varijantu titan – cink bjele boje. Osobito sumnjiv bio je “umjetnikov” potpis, jer ga je krivotvoritelj prepravljao; to je bilo jasno vidljivo pod UV svjetlom.

Krivotvorina slike Ferde Kovačevića Vrbe na Savi. Izvorna slika datira iz 1917. godine i nalazi se u Modernoj galeriji u Zagrebu (inv. br. MG-462)

  

Potpis je prepravljan kako bi se približio izvorniku

Analizom gradbenih materijala slike Vladimira Kirina (1894. – 1963.) Portal Sv. Marka utvrđeno je da su za slikanje korišteni suvremeni pigmenti. Na poleđinu slike i duž njezinih rubova nanesen je sloj voska iako platno nije oštećeno, a boja dobro prianja uz podlogu. Vosak je nanesen zato da bi slika izgledala starije i da bi se prikrile klamerice kojima je platno pričvršćeno za podokvir. Izvorna je slika za podokvir pričvršćena čavlićima.

Krivotvorina slike Vladimira Kirina Portal Sv. Marka

Jedan od najzanimljivijih eksponata na izložbi “Ljepota lažnog sjaja” bila je krivotvorina Žar-ptice Borisa Bućana (r. 1947.). Radi se o djelu koje je samo “napola” krivotvorina. Podloga slike (nanosi zelene boje) i umjetnikov potpis su autentični; to je jedno od sedam djela iz Bućanova ciklusa Trava. Krivotvoritelj je preinačio izvornu sliku tako što je doslikao lik crne ptice sa ženskim nogama u crvenim potpeticama, prema uzoru na Bućanov ciklus Žar ptica. Kada bi se preslik odstranio, ponovno bismo imali autentično Bućanovo djelo!

Krivotvorena Žar-ptica Borisa Bućana

  

Bućan je pregledao sliku i na njezinoj poleđini napisao da se radi o krivotvorini. Ovu je fotografiju snimio Vjekoslav Skledar; isti je fotograf snimio i poleđine drugih slika prikazanih na izložbi na kojima su umjetnici ili članovi njihovih obitelji napisali da se radi o falsifikatima

  

Poleđina krivotvorene slike Vaska Lipovca (foto: Vjekoslav Skledar)

Izložba za nula kuna

Iako realizirana sa skromnim financijskim sredstvima (pronašla sam podatak da je budžet izložbe iznosio nula kuna!), izložba “Ljepota lažnog sjaja” publici je ponudila izuzetno kvalitetan sadržaj. Ne samo da je podigla razinu svijesti o problemu krivotvorenja umjetnina, nego je doprinijela izgradnji pozitivnog imidža policije u javnosti.

Entuzijazam, strast i prednost ravnatelja Muzeja policije i njegovih suradnika, fascinantni su. Budući da Muzej nema svoju zgradu, izložba je bila postavljena u predvorju i hodnicima zgrade MUP-a. Predvorja i hodnici, složit ćete se, daleko su od idealnog izložbenog prostora. Legende koje prate eksponate bile su isprintane na najobičnijem papiru, crno-bijelo. Nešto su bolje bili opremljeni izložbeni panoi s povijesnim pregledom krivotvorina, opisom rada krivotvoritelja i primjerom pronalaska jedne ukradene umjetnine. Zasigurno nije lako razvijati muzejsku djelatnost unutar ustanove kojoj je to tek periferna djelatnost, stoga još jednom čestitam autorima na zanimljivoj i veoma poučnoj izložbi.

Zajednička fotografija sa Željkom Jamičićem, ravnateljem Muzeja policije, i studenticom 5. godine konzervacije-restauracije Mateom Milat. Ja u ruci držim letak Muzeja policije s praktičnim savjetima za kupce umjetničkih djela, a Matea deplijan izložbe “Ljepota lažnog sjaja” (foto: Vedran Perkov)

Dio izložbenog postava

Izložba je bila popraćena javnim predavanjima i projekcijama filmova Krivotvoritelj (The Forger) i Umjetnost i obrt (Art and Craft)

Policijski posao i umjetnost

Potraga za ukradenim umjetninama i borba protiv krivotvorenja umjetnina dio su posla krimnalističke policije. Više o MUP-ovoj ulozi u borbi protiv crnoga tržišta umjetnina doznajte ovdje.

Kod prijavljivanja krađe, raspisivanja potrage i traženja ukradenih umjetnina, a osobito kod identificiranja pronađenih umjetnina i vraćanja zakonitom vlasniku, dokumentacija o umjetnini i vlasništvu iznimno je važna. MUP je izradio obrazac za dokumentiranje izgleda umjetnine.

Nije svaka kopija krivotvorina

Značenje pojma “kopija” izvrsno je objašnjeno u deplijanu izložbe “Original(n)i koncept” i radionice “KopirajT” iz 2008. godine:

kôpija (lat. copia – zaliha, obilje, mnoštvo), izravnim radom kao na originalu, po mogućnosti u istom materijalu i tehnici, dobiveno jednako djelo koje u svrhu studija izvodi drugi autor. Ako se kopija izvodi s namjerom da se podmetne kao original, riječ je o falsifikatu.

Treba upamtiti i definiciju pojma “replika”, budući da se taj pojam često (pogrešno) koristi kao sinonim za “kopiju”:

rèplika (lat. replicare – presaviti, nabrati; ponoviti, obnoviti, umnožiti), umjetničko djelo što ga je ponovno izveo sam autor prema vlastitom originalu

Iz deplijana izložbe “Original(n)i koncept” i radionice “KopirajT” (autor: Božidar Pejković)

Iz deplijana izložbe “Original(n)i koncept” i radionice “KopirajT” (autor: Božidar Pejković)

Projekt “Original(n)i koncept: KopirajT” osmislio je Božidar Pejković, voditelj Galerije Antuna Augustinčića u Klanjcu. Pejković je organizirao i simpozij na temu Original u skulpturi. Cjelovite tekstove 27 izlaganja održanih na tom skupu možete pročitati ovdje. Na kraju zbornika radova navedeni su svi pojmovi koji se vezuju uz pojmove “original” i “kopija”:

ORIGINAL: unikat, serija, replika, verzija, varijanta
KOPIJA: falsifikat, plagijat, imitat

Razgovor s Ivanom Gržinom i Indirom Šamec Flaschar, autoricama izložbe o fotoarhivu Artura Schneidera

Sredinom listopada 2016. u Strossmayerovoj galeriji HAZU otvorena je izložba "Tragom baštine: Schneiderov fotografijski arhiv". Izložba predstavlja višegodišnji projekt sustavnog proučavanja, popisivanja i fotografskog dokumentiranja umjetničkih spomenika Hrvatskoga primorja, Dalmacije i dijela kontinentalne Hrvatske koji je osmislio, organizirao i koordinirao dr. Artur Schneider (1879. – 1946.), dugogodišnji ravnatelj Strossmayerove galerije i profesor povijesti umjetnosti na Sveučilištu u Zagrebu. Autorice izložbe su Ivana Gržina, kustosica Strossmayerove galerije, i Indira Šamec Flaschar, voditeljica Galerijine knjižnice.

Pozivnica za otvorenje izložbe "Tragom baštine: Schneiderov fotografijski arhiv"

Ivana Gržina, kustosica Strossmayerove galerije (autor svih fotografija je Vedran Perkov)

Indira Šamec Flaschar, voditeljica knjižnice Strossmayerove galerije

Schneiderova je kampanja započela u listopadu 1930., a s prekidima je trajala do 1942. godine. U tome je razdoblju nastalo više od dvije i pol tisuće snimaka! Schneider i njegovi suradnici dokumentirali su spomeničku baštinu otoka Raba, Šibenika, Splita s okolicom, otoka Krka, vinodolskog i senjskog područja, Dubrovnika s okolicom, Trsata, Bakra, Kastva, Sušaka, Trogira, Hvara, Korčule, Zagreba s njegovom okolicom i još 150 lokaliteta u području kontinentalne Hrvatske. Zahvaljujući njihovome predanome radu, danas nam je poznat izgled i stanje očuvanosti brojnih spomenika prije Drugog svjetskog rata. Mnogi od tih spomenika u međuvremenu su propali i nestali (dio je stradao za vrijeme Domovinskog rata), pa snimci iz ovoga arhiva predstavljaju jedino vizualno svjedočanstvo o njima.

Izložba "Tragom baštine: Schneiderov fotografijski arhiv" koncepcijski je podijeljena u tri dijela: prvi dio obrađuje arhivsko gradivo (fotografski negativi, albumi s kontaktnim kopijama, popisi snimljenih objekata, inventarna knjiga negativa, kartoteka), drugi dio predstavlja tijek i sudionike Schneiderove kampanje, a treći dio donosi izvorne snimke odabranih objekata uz prikaz njihovog sadašnjeg stanja. Na izložbi se može pogledati i kratki dokumentirani film o digitalizaciji Schneiderova fotografijskog arhiva. Izložena je i fotooprema nalik onoj koju su koristili fotografi koje je Schneider angažirao na svom projektu.

Autorice izložbe osobitu su pažnju posvetile temi zaštite i očuvanja fotografskih materijala. Uz izložbu će biti održano predavanje o fotografskim negativima na staklu i filmu te osobitostima njihove digitalizacije. Predavač je Hrvoje Gržina, pročelnik Središnjeg fotolaboratorija Hrvatskog državnog arhiva. Njegovo predavanje najavljuje skori završetak izložbe, a meni je poslužilo kao za povod za razgovor s njezinim autoricama.

Izložba "Tragom baštine: Schneiderov fotografijski arhiv" nastavak je projekta digitalizacije Schneiderova fotografijskog arhiva. Možete li mi reći nešto više o tom projektu?

Indira i Ivana: Inicijativa potječe od voditeljice knjižnice Strossmayerove galerije, Indire Šamec Flaschar, i datira još u 2012. godinu, kada je kolegica Šamec prvi put aplicirala za dodjelu sredstava za digitalizaciju negativa iz Schneiderova fotoarhiva. Uslijedilo je još nekoliko prijava za potporu digitalizaciji te preventivnoj zaštiti materijala. Sve su prijave okončane pozitivnim ishodom. Svi su negativi digitalizirani, a odabrani je dio digitalnih preslika, opremljen odgovarajućim metapodacima, dostupan u okviru virtualnog repozitorija Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti DiZbi, kao i na portalu jedinstvenog web arhiva europske kulturne baštine − središnje europske digitalne knjižnice Europeana.

U kakvome su stanju bili fotografski materijali prije Vaše stručne obrade?

Indira i Ivana: "Schneiderovi" su se negativi godinama čuvali u neodgovarajućoj ambalaži: pojedinačno umetnuti u pergaminske uložnice, a potom poslagani vodoravno jedan povrh drugog, u kutijama od kemijski neprikladnog materijala. Nabrojeni su čimbenici pridonijeli pojavi fizičkih i kemijskih oštećenja, ponajprije kod staklenih negativa: abrazija, lomova staklene podloge, pucanja želatinske emulzije, odvajanja vezivnog sloja od podloge, oksidacije i srebrnih odsjaja, posebice na rubovima i tamnim dijelovima snimke. Nemamo pouzdanih podataka o mikroklimatskim uvjetima spremnica u koje su se tijekom osamdesetak godina pohranjivali. Najveća su oštećenja, međutim, zasigurno nastala uslijed bubrenja emulzije i njezina sljepljivanja s uložnicama pri povišenim vrijednostima relativne vlažnosti zraka.

Gdje se i kako sada čuvaju "Schneiderovi" negativi?

Indira i Ivana:  U novije su vrijeme staklene ploče zaštićene u posebnim namjenskim uložnicama i okomito posložene u kutije s pregradama, dok su isječci nitroceluloznog filma pohranjeni u fotoalbume.

Zaštiti i očuvanju fotografske baštine kod nas još uvijek posvećuje premalo pažnje. Otkud ste crpile znanja o tome kako pravilno skrbiti o fotografskim materijalima?

Indira i Ivana: Znanja smo crpile iz nedavno objavljenog priručnika Identifikacija, zaštita i čuvanje fotografija kolege Hrvoja Gržine iz Hrvatskoga državnog arhiva, koji je po našem mišljenju najupućeniji domaći stručnjak za navedenu problematiku. Kolegica Šamec se s kolegom Gržinom i osobno konzultirala tijekom pripremnih radova za digitalizaciju kao i prilikom planiranja nabave nove zaštitne ambalaže.

"Schneiderovi" stakleni negativi nekoć su se čuvali u neodgovarajućoj ambalaži, vodoravno poslagani jedan povrh drugog

Staklene su ploče sada pohranjene u uložnice, a čuvaju se u foto kutijama s pregradnicima

Koliko ste dugo pripremale ovu izložbu i što su bili najveći izazovi u njezinoj realizaciji?

Indira i Ivana: Priprema izložbe je trajala godinu dana, s time što je najveći dio vremena potrošen na razradu koncepcije te istraživanje i prikupljanje materijala u različitim javnim institucijama i kod pojedinaca. Najveći je izazov bio uravnotežiti raspoloživa financijska sredstva i ograničenja infrastrukture Strossmayerove galerije, s jedne, te autorske zamisli u koncepcijskom i dizajnerskom smislu, s druge strane.

Izložbu "Tragom baštine: Schneiderov fotografijski arhiv" posjetila sam u pratnji Matee Milat, studentice 5. godine konzervacije-restauracije

U trećem dijelu izložbe najviše je zastupljena spomenička baština kontinentalne Hrvatske. Zašto?

Indira i Ivana: Treći je dio zamišljen kao usporedni prikaz stanja odabranih "Schneiderovih" objekata u doba njegove kampanje i danas. Izvorno sam kanile angažirati profesionalne fotografe koji bi ih snimili iz vizura identičnih onima na snimkama iz Arhiva, što se zbog tankog budžeta pokazalo neizvedivim. Tako je naposljetku rođena spasonosna zamisao da uključimo "radne" snimke kolega konzervatora i restauratora koji su skrbili i skrbe o toj baštini. U konačnici, upravo taj moment potcrtava značenje Schneiderova fotoarhiva za istraživanja i svakodnevnu praksu konzervatorsko-restauratorskih službi. Najveći je dio "Schneiderovih" snimki nastao u kontinentalnoj Hrvatskoj, što je i rezultiralo većom zastupljenošću spomenika iz tog dijela zemlje u trećoj dionici izložbe. Tomu nije odmogla niti činjenica da su nam ograničeni financijski resursi "nametnuli" suradnju s najbližim konzervatorskim uredima. 

Spomenule ste da su snimci iz Schneiderova fotoarhiva važan izvor podataka u konzervatorsko-restauratorskim istraživanjima. Možete li to pojasniti?

Indira i Ivana: Svaki zahvat obnove podrazumijeva detaljno istraživanje "životopisa" objekta u fokusu. Osim uslijed propadanja uzrokovanog ratnim razaranjima, vandalizom, neznanjem, nemarom ili naprosto protekom vremena, mnogi su spomenici u većoj ili manjoj mjeri promijenili svoj izvorni izgled i tijekom ranijih konzervatorsko-restauratorskih postupaka, zbog čega je nužno konzultirati svu dostupnu stariju fotodokumentaciju. Snimke iz Arhiva k tomu, u pojedinim slučajevima, nisu služile kao ogledni primjerak koji restauratori trebaju slijediti, već su, naprotiv, svjedočanstvo nestručno obavljenih zahvata i promjena izgleda umjetnina već u Schneiderovo doba.

Vrijedno je spomenuti da je Schneider surađivao s Ferdinandom Goglijom, pionirom restauratorske profesije u Hrvatskoj. Što mi možete reći o njihovoj suradnji?

Indira i Ivana: Goglia je u projekt uključen kako bi izvršio konzervatorsku procjenu dijela umjetnina dokumentiranih tijekom kampanje. Tako je ban Primorske banovine Ivo Tartaglia izričito tražio da ga izvijesti o troškovima konzerviranja "najdragocjenijih slika, kod kojih je to bezuvjetno potrebno". Goglia je sa Schneiderom već otprije surađivao u svojstvu stručnog savjetnika i restauratora slika iz Strossmayerove galerije.

Na izložbi i u popratnome katalogu može se vidjeti Goglijina fotografija. Nisam do sada imala priliku vidjeti njegov portret. Kako ste uspjele do njega doći?

Indira i Ivana: Kako niti jedna od adresiranih baštinskih ustanova nije posjedovala Goglijinu fotografiju, posegnule smo za nestandardnim istraživačkim pristupom i neformalnim informacijskim kanalima, te, uz puno sreće, (ambiciozno je ovom prilikom imenujući) metodom dedukcije locirale privatne imatelje snimki, daljnje potomke Ferdinanda Goglije. Tako su naposljetku fotografije pristigle čak iz Austrije!

Posjetitelji izložbe mogu vidjeti i fotoopremu iz 1930-ih i 1940-ih godina. Jesu li neki od izloženih fotoaparata bili korišteni u Schneiderovoj kampanji?

Indira i Ivana: Ne možemo sa sigurnošću tvrditi kako su baš izloženi fotoaparati korišteni tijekom kampanje, no posve je sigurno da su im barem vremenski odnosno provenijencijom (dakle, prema tomu tko im je bio vlasnik odnosno odakle su pristigle) srodne. Drvena putna kamera vlasništvo je Schneiderovih potomaka, dok je ostatak fotoopreme posuđen od Tehničkog muzeja Nikola Tesla, u čiji je fundus akvirirana donacijom fotografa Đure Griesbacha, jednog od sudionika kampanje.

Fotooprema iz tridesetih i četrdesetih godina prošloga stoljeća

Projekt digitalizacije Schneiderova fotografijskog arhiva nije okončan. Koji su daljnji koraci?

Indira i Ivana: Višegodišnja iskustva baštinske zajednice, uz nesumnjivu korisnost i široku primjenjivost digitalizacije građe, ukazuju i na neke njoj inherentne manjkavosti. Ovom se izložbom nastojalo tome doskočiti: kako prezentacijom materijala koji je u digitalizaciji izostavljen, tako kontekstualizacijom građe koja je njome obuhvaćena. U konačnici, naš je cilj ukazati na važnost nastavka projekta, u smislu digitalizacije cjelokupnoga Arhiva: svih postojećih oblika pohrane "Schneiderovih" snimaka – što uključuje prezentaciju izvornih negativ-slika, potom kontaktnih kopija u relaciji prema albumima u koje su ukoričene, baš kao i starijih fotografskih uvećanja – te popratnih obavijesnih pomagala. Tako shvaćena i provedena digitalizacija, komparativno dopunjujući ranije digitalizirani sadržaj, omogućila bi potpuniji uvid u kompleksnost cjeline i nataložene slojeve u nju upisanoga povijesnog iskustva i znanja.

Schneider naslonjen na motocikl s prikolicom – ta je fotografija postala zaštitni znak vaše izložbe. Koja se priča krije iza nje? Gdje je fotografija snimljena?

Indira i Ivana: Negativ te fotografije smo sasvim slučajno uočile između mnoštva negativa koje su nam na ogled dali Schneiderovi potomci. Na fotografiji Schneider prislonjen na Indian Chief motocikl s prikolicom gleda prema Skradinu. Nastala je najvjerojatnije u srpnju 1931. godine tijekom druge etape terenskoga rada u Šibeniku i okolici.

Zajednička fotografija: Matea Milat, Ivana Gržina, Indira Šamec Flaschar i Sagita Mirjam Sunara. U rukama držim katalog izložbe koji su mi poklonile ljubazne autorice